Udruga JA KA – Veselinka Kastratović još u bolnici odlučila je pomoći ženama

Datum:

Stoga je još dok je ležala na bolničkoj postelji odlučila da će pomoći svim ženama koje se suočavaju s ginekološkim tumorima. Tako je samo godinu dana nakon Veselinkine operacije, točnije na blagdan Svijećnice 2016. nastala Udruga žena oboljelih od karcinoma jajnika „JA KA“ Osijek.
– Kada sam oboljela imala sam 49 godina. Prve tegobe sam počela osjećati u svibnju 2015. Nama organizam uvijek kaže da nešto nije u redu, samo čovjek ne sluša. Sada kad se prisjećam znam da sam osjećala neko čudno propadanje u sebi, osjećaj umora, a tek poslije su došli simptomi karakteristični za karcinom od kojeg sam oboljela. Nažalost, nisam slušala svoje tijelo, sve do rujna kada je počeo moj ascites u abdomenu. Riječ je o nakupini tekućine koja se s vremenom povećavala. Kada se to dogodilo odmah sam reagirala i otišla kod liječnika i prvo smo isključivali gastroenterološke probleme, a onda sam mjesec dana čekala na ultrazvučni pregled, gdje se pokazala velika novotvorina. Doktorica na UZV mi nije željela ništa reći, ali sam po izrazu lica vidjela da je jako zabrinuta, prisjeća se Veselinka.

Dva mjeseca do dijagnoze

Do dijagnoze karcinoma jajnika trebalo je dva mjeseca, pa je Veselinka u KBC Osijek stigla početkom studenog.

– Operativno mi je 4. studenog uklonjen ascites od 12 litara. Do tada sam pila tablete za izmokravanje jer sam bila puna vode, a na operaciji karcinoma će mi biti izvađeno još osam litara vode jer je karcinom dnevno punio abdomen s nekih 4 dcl vode. Kada mi je izvađen ascites, čekao se nalaz da se vidi je li ta voda čista ili ima kancerogenih tvari. Srećom bila je čista. No, CA-125 marker za jajnike je bio 270, a normala je do 35, iako dolaze žene i s 1000. Moj karcinom je bio smješten ispod maternice na lijevom jajniku i težio je čak 1, 3 kilograma. Operacija je trajala tri sata. Srećom nakon operacije nisam morala na kemoterapiju, jer iako je 4. siječnja 2016. iz Zagreba stigao pozitivan nalaz kolegij liječnika odlučio je da ne idem na kemoterapiju već da me se prati i da je moja remisija nekih 10 godina.

Na zadnjem naručivanju pozvala sam se na Nacionalni plan za borbu protiv raka i napisala da sam maligni bolesnik, te priložila moje nalaze i dobila sam termin u roku od mjesec dana. To savjetujem svima koji imaju maligno oboljenje.

Rupe u sustavu i društvu

Veselinka je kao netko tko se godinama bavi ljudskim pravima na svom putu od bolesti do izlječenja naišla na puno rupa u sustavu i društvu kada su u pitanju oboljeli od karcinoma. Posebice joj je zasmetala komunikacija, kako medicinskog osoblja, tako dojučerašnjih prijatelja.

– Nije tu bilo puno objašnjenja o mojoj bolesti. Jako malo toga vam se kaže i pušta se da sami pitate ili ne pitate. U trenutku kada sam odlazila na operaciju željela sam samo da se ukloni tumor. Liječnici sami procjenjuju koliko nam trebaju reći. Iskreno, nisam niti vjerovala da se karcinom meni događa i tada mi je bio jako strašan, ali ja sam takva osoba da ću se boriti dok ima i najmanje šanse. Meni je bilo žalosno gledati neke ljude koji su mi rekli „znam da to nije prijelazna bolest, ali nemoj ipak dolaziti u našu blizinu“.

Neki mi nisu željeli pružiti ruku jer su se bojali, a neki su rekli da ne znaju kako će sa mnom razgovarati. To su predrasude i neznanja, ali nikome nisam ništa zamjerala. Neki su mi davali par mjeseci života i govorili nećeš ti dugo.

Pokretanje udruge

Bolje komunikacijske vještine, smatra Veselinka, trebali bi imati i liječnici.

– Većina pacijentica s karcinomom jajnika je svjesna da je riječ o karcinomu koji se najčešće vraća, ali nemojte da vam to bude prva rečenica u kontaktu s pacijenticama. To nije dobra komunikacija. Nemojte oduzimati zadnju nadu. Ja sam svjesna da se on može vratiti, ali ne želim da to moram svaki put slušati, priča ova borkinja protiv karcinoma jajnika.

Godinu dana nakon što je operirana, točnije 2016. je nastala udruga JA KA.

– Željela sam odmah nešto napraviti, ali sam si ipak dala godinu dana da vidim hoću li preživjeti. Pokazalo se da u prvih godinu dana žene ili žive ili umiru. Ako jednu osobu osvijestimo koliko je važno genitalno zdravlje žene već smo puno napravile.Ono što liječnici naprave je jedan dio, terapije iza toga drugi dio, ali nama ostaje kako ćemo to prihvatiti, kako će se naša obitelj i društvo nositi s time. Mi u Hrvatskoj od 2016. godine imamo protokol prema kojem se genitalni karcinomi ne liječe u manjim bolnicama. No, međutim nije rijedak slučaj da se primjerice vrat maternice liječi i po općim bolnicama.

Po nacionalnim programima mi bismo trebali imati protokole koji bi malignog pacijenta pratili od trenutak ulaska u zdravstveni sustav do izlaska. No, kada ste u remisiji i završite sa zvaničnim liječenjima, što dalje?

Psihološka pomoć

Smatramo da bi našim pacijentima trebala kontinuirana psihološka podrška i mi smo do kraja sljedeće godine predvidjele timove volontera kroz koje bismo studente završnih godina medicine uputili da budu s pacijenticama na odjelu. Mene nije posjetio nijedan psiholog i pitao kako se osjećam ni kada sam išla na operaciju niti nakon operacije. Mislim da bi to bila velika pomoć, barem da postoji volonterska služba, da posjeti ženu prije i poslije operacije. Razgovor koji će nam odvratiti misli ponekad pomaže. Mi stalno motamo po glavi što će nam se dogoditi, a ponekad čaša vode ili lijepi osmijeh nekome znače.

Također se i unutar društva može puno napraviti. Neke žene su mi se žalile da poslodavci kada su ih zamolili za lakše radno mjesto nemaju razumijevanja. Mislim da mi na razini samog društva možemo napraviti takve programe i protokole kojima će ljude koji su oboljeli i dalje smatrati vrijednim članovima društva.

Mi i dalje možemo raditi ako nije nastao invaliditet od nekih drugih karcinoma možemo dati najbolje od sebe. Mi u trenutku kada smo se razboljeli nismo izgubili svoje sposobnosti, ja još uvijek mogu dati društvu. Ipak, puno ljudi se žali da su prepušteni sami sebi i da nema nekih pomaka. Demokracija se konzumira i nema nedodirljivih već su tu ljudi koji su na određenim pozicijama zato da bi pomogli nama koji smo bolesni i tu pomoć trebamo, zaključuje Veselinka Kastratović.

Podijelite objavu:

Popularno

Ostalo
Related

Psihologinja Žauhar: Slobodne aktivnosti djetetu pomoći odabrati, a ne birati

Slobodne aktivnosti trebale bi biti dio odrastanja. No, kako...

Hrvatski program ranog otkrivanja raka pluća provodit će se u cijeloj EU!

U jeku pandemije Hrvatska je započela s provođenjem programa...

Bez radioizotopa dijagnostika i terapija su nezamislive

Nuklearna medicina je specijalistička grana medicine koja koristi radioaktivne...

Program preventivne edukacije Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije

Zavod za javno zdravstvo Zagrebačke županije nastavlja provoditi edukaciju...