Splićanka Ana Lešina ima tek 45 godina, a gotovo pola života – volontira! Pomaže oboljelima od Parkinsonove bolesti, a sada je napravila i korak više. U ožujku organizira Donatorsku večeru za Udrugu Neurovita, koja skrbi o pacijentima s ovom teškom dijagnozom.
Ana je magistrica fizioterapije, neuroterapije, a pred kraj studija, prisjeća se, rodila se ideja kako bi mogla početi s volontiranjem.
– Željela sam sve što sam naučila na studiju primijeniti na one kojima je pomoć potrebna. Volontirala sam u splitskoj udruzi “Zvono”, koja pomaže osobama s intelektualnim teškoćama, a 2014. godine i u zagrebačkoj udruzi “Parkinson i mi”, kako bi i u Splitu osnovali podružnicu – priča Ana Lešina.
Upravo je iz te podružnice nastala nova Udruga Neurovita te su pacijenti s Parkinsonovom bolešću u Splitu okupljeni u ovu udrugu.
Ana o svom volontiranju govori s ponosom, ali bez želje za samohvalom. Jer, kaže, u središtu njezinoga interesa su pacijenti. Njihov osmijeh i korak njoj su najveća zahvala.
– U listopadu se napunilo punih 20 godina moga volonterskog staža, to držim kao veliku obljetnicu. No ono što me najviše raduje jest kad naši korisnici kažu da su dobro. Kad sada mogu nešto što prije nisu mogli. Tada znam da idemo zajedno prema istom cilju, da njima bude bolje – priča nam Ana u pauzi između terapija.
Treba prihvatiti dijagnozu, kako pacijent tako i obitelj, jer kod bolesti svi pate.
Pacijent ne smije biti prepušten sam sebi
Kako pojašnjava, u liječenju ove bolesti najviše znaju liječnici, specijalisti neurolozi. No i znanje fizioterapeuta i neuroterapeuta, dodaje, itekako može pomoći.
– Riječ je o jako teškoj neurološkoj bolesti koja može imati motoričke i nemotoričke faze. U nemotoričkoj fazi pacijenti se još “traže”, ako imaju dijagnozu nisu sigurni u simptome. U toj fazi izgube njuh, imaju problema sa spavanjem, koncentracijom, razdražljivost… Kad dođu motorički simptomi, tada je jasno da je u pitanju Parkinsonova bolest. Tada počinju problemi s hodanjem, bradikineza, odnosno usporeni pokreti, pognut stav pri hodanju, pokreti prstima kao da broje novčiće, tremor. To su tipični simptomi bolesti – objašnjava Ana Lešina.
Koliko god bolest bila teška, za pacijenta je uz znanje liječnika i terapeuta od ključne važnosti obitelj. Jer, naglašava Ana, pacijent ne smije biti prepušten sam sebi.
– Treba prihvatiti dijagnozu, kako pacijent tako i obitelj, jer kod bolesti svi pate. Mi trenutačno imamo 70 članova. No tu nisu samo pacijenti, jer kako o pacijentima brinu članovi obitelji, u radu Neurovite je znatno više ljudi. Pacijenti vježbaju, a članovi obitelji slušaju savjete kako olakšati svakodnevicu – napominje Ana.
Iskusna fizioterapeutkinja pojašnjava nam ključne dobrobiti vježbanja za pacijente s Parkinsonovom bolesti.
– S našim vježbama želimo da pacijent što duže ostane u toj pozitivnoj fazi bolesti, da stanje ne ide na gore. Po nekim znanstvenim istraživanjima, vježbama se može čak postići da se bolest vrati na onu početnu fazu. No ja ipak ne bih išla toliko daleko. Najvažnije je da se stanje ne pogorša, da osoba može funkcionirati i da ne dođe do terminalne faze – savjetuje.
“Pred nama je puno posla, no imamo cilj i snagu”
Uz vježbe ona im nastoji i uljepšati vrijeme u dvorani. Glazbom, cvrkutom ptica, veselim razgovorima… To se pacijentima, pokazalo se, jako sviđa. Trenutačno u Splitu vježbaju u Športskom centru Gripe u dvorani Taekwondo kluba Galeb. Unatoč tome što su dvoranom jako zadovoljni, pojašnjava Ana Lešina, nužan im je njihov prostor.
Tada bi udruga bila u mogućnosti ostvariti i druge planove za svoje korisnike. Poput održavanja plesa, različitih radionica te predavanja za oboljele.
Upravo kako bi pomogla oboljelima od Parkinsonove bolesti, Ana je došla na ideju za organizaciju Donatorske večeri u Splitu. Ideju je s radošću prihvatila Ivka Klarić, predsjednica Udruge Neurovita.
Donatorska večer održat će se 28. ožujka 2026. u Kampusu Sveučilišta u Splitu.
– Dobrodošli su svi ljudi dobre volje! Željela bih da se pokrene priča o boljim uvjetima rada Neurovite, jer naši korisnici to zaslužuju. Ako nakon Donatorske večeri ne dobijemo prostor za rad udruge, neka se makar prikupe sredstva za kvalitetniji rad. Pa će se s vremenom riješiti i to pitanje prostora. Kucat ćemo na sva vrata, nadamo se da će nam se želja ostvariti. Pred nama je puno posla, no imamo cilj i snagu da ga ostvarimo – optimistično će volonterka Ana.
Državno odličje i audijencija kod pape Lava XIV
Njezinim radom oduševljeni su pacijenti i njihove obitelji. No njezin volonterski rad prepoznali su i u gradskim i državnim institucijama. Dobila je nagradu Grada Splita, osobnu nagradu Splitsko-dalmatinske županije, nagradu državni volonter, odnosno, volonter godine. Dobila je i najviše državno priznanje – predsjednik Zoran Milanović odlikovao ju je odličjem Reda hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu naše zemlje i dobrobiti njezinih građana.
Ana Lešina doživjela je još nešto što mnogi priželjkuju. Lani je, otkriva, bila na audijenciji kod pape Lava XIV u Vatikanu.
– Iako je bila zajednička audijencija, za mene je to bilo posebno emotivno iskustvo, nešto neopisivo što ću pamtiti dok sam živa. Istovremeno sam osjećala blagost, milost, dobrotu i mir Svetog Oca, ali i ponos i sreću jer sam dobila priliku biti na tom svetom mjestu – opisuje Ana.
Mislima se uvijek vraća obitelji, majci koja joj je i dandanas velika podrška, i svome ocu koji, na žalost, više nije među njima. Osjeća, kaže, da za sve što radi ima njegov blagoslov.
Dok organizira Donatorsku večer u ožujku, marljivo priprema nove vježbe za sve oboljele iz Neurovite. Njima Anino znanje, osmijeh i optimizam vraćaju snagu za život, a nama Anina priča vjeru u dobre ljude.
