Tijekom bolesti stradava čovjekovo tjelesno i psihičko blagostanje, ali i duhovno zdravlje. Suočavanje s bolešću i smrću predstavlja veliki izazov i za bolesnike i za zdravstvene djelatnike. Predsjednik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva i Europske federacije katoličkih liječničkih društava, izv. prof. dr. sc. Rok Čivljak, kaže kako prema nekim istraživanjima, ali i njegovu osobnom kao i iskustvu njegovih kolega, vjera može pomoći bolesnicima u savladavanju poteškoća u trenutku suočavanja s bolešću, bez obzira radi li se o akutnoj i kratkotrajnoj ili kroničnoj i dugotrajnoj. K tome, vjera ponekad može pomoći i u ishodu liječenja, iako ne uvijek i jednako kod svih bolesti i svih bolesnika.
Briga o duhovnom zdravlju je komplementarna u liječenju
– Studije pokazuju da vjernici lakše podnose stres i strah od dijagnoze nekih bolesti, imaju jači osjećaj nade i smisla u liječenju bolesti, pa i onih s nepovoljnim ishodom, te u manjoj mjeri razvijaju tjeskobu i depresiju u slučaju bolesti. Sve to pomaže u ostvarivanju bolje kvalitete života mnogih bolesnika. Što se tiče ishoda liječenja, vjera ne može utjecati uzročno-posljedično na bolesti koje imaju organsku podlogu, iako i tu postoje iznimke, primjerice u slučajevima čudesnih ozdravljenja koja su osnova za proglašenje blaženika i svetaca. No kako u svim bolestima, nekima više, a nekima manje, strada čovjekovo tjelesno, psihičko i duhovno zdravlje, briga o duhovnom zdravlju te duhovna pomoć predstavljaju komplementarnu metodu u liječenju mnogih bolesti.
To smo upravo nedavno raspravljali na skupu održanom u sjedištu našega Društva na temu hagioterapije. Naime, „Hagioterapijom do zdravlja specifičnog područja u čovjeku do kojeg ne dopire medikamentozna i psihijatrijska terapija“ naziv je predavanja koje su 25. ožujka održale Zrinka Šarić Marinović i dr. Nevenka Bohaček iz Centra za hagioterapiju u Samoboru – kaže dr. Čivljak podsjećajući da je utemeljitelj hagioterapije bio prof. dr. sc. Tomislav Ivančić.
On je uvidio da uz somatsku medicinu i psihijatriju nedostaje još jedan aspekt pomoći bolesnicima. Stoga je razvio metodu preko koje se pokušava pomoći čovjeku u njegovoj potrebi i patnji u bolesti. Otkrio je neistraženo i zaboravljeno područje u čovjeku koje se nalazi između psihe i religioznosti, a nazvao ga je „duhovna duša“.
⁃ Liječeći tu duhovnu dušu može se postići unaprjeđenje zdravlja i pomoć u ozdravljenju od mnogih bolesti – dodaje liječnik.
Pacijenti traže dušobrižnike
Upravo zbog ovog usklađivanja medicinske i duhovne skrbi za bolesnike dr. Čivljak smatra kako je nužno uvođenje dušobrižništva u zdravstveni sustav tamo gdje ga nema. Tamo gdje postoji, treba ga unaprijediti.
– Dušobrižništvo postaje sve važnije i u međunarodnom zdravstvenom kontekstu jer raste svijest da razumijevanje, rješavanje i podržavanje duhovnih i vjerskih potreba bolesnika pozitivno utječe na ishode zdravstvene skrbi – kaže dr. Čivljak objašnjavajući kako je dušobrižnik osoba koja se brine za spas duše te ne mora nužno biti svećenik.
⁃ To može biti i laik ako djeluje kao duhovnik. U nekim izvanrednim okolnostima može biti čak i zdravstveni djelatnik pri čemu ne mora nužno s bolesnikom dijeliti ista svjetonazorska i vjerska uvjerenja. No da bi ova vrsta skrbi pomogla bolesnicima, moramo je sustavno razvijati i uvesti u praksu – naglašava.
Usklađivanje vjere i medicinskog liječenja
Iako većina hrvatskih bolnica ima bolničke kapelane, po njegovu mišljenju dušobrižništvo u Hrvatskoj još uvijek je daleko od razine koja je bolesnicima potrebna. Usklađivanje vjere i medicinskog liječenja vidi kao važan izazov, ali i priliku za razvoj sustava. Stoga se zalaže da se kao dio cjelokupne skrbi za pacijente u zdravstveni sustav duhovna podrška više uključi. To je bio i glavni povod zašto je HKLD u suradnji s Hrvatskom biskupskom konferencijom i Hrvatskim katoličkim sveučilištem lani organiziralo studijski dan za djelatnike i suradnike u zdravstvu na temu „Dušobrižništvo u zdravstvu“.
– Cilj skupa bio je ustvrditi što smo do sada u Hrvatskoj napravili na području dušobrižništva u zdravstvu, a što bismo još mogli napraviti da se dušobrižništvo inkorporira u hrvatski zdravstveni sustav kao dio zdravstvene skrbi. Ali to podrazumijeva ne samo skrb o bolesnicima, nego i skrb za članove njihovih obitelji i za zdravstvene djelatnike. Bolnički kapelani i dušobrižnici u prilici su da pridonesu budućem razvoju duhovne, ali i zdravstvene skrbi u zdravstvenim ustanovama. No ni danas uloga dušobrižnika nije svugdje zaživjela i prihvaćena, iako je u literaturi dobro definirana i znanstveno potkrijepljena.
Zdravstveni djelatnici moraju jasnije vidjeti ulogu dušobrižnika i potrebu njihove prisutnosti u zdravstvenim ustanovama, a dušobrižnici pak moraju shvatiti važnost njihova kompetentnog uključivanja u zdravstvenu skrb kako bi ih sustav prepoznao kao dio interdisciplinarnih timova koji bolesnicima i zdravstvenim djelatnicima pružaju integriranu skrb – naglašava dr. Čivljak. I ističe da razina vjere nije nešto što se rutinski ispituje u liječničkom razgovoru, ali se njezina važnost često pokaže u praksi.
Ljudska dimenzija skrbi
– S dugogodišnjim iskustvom i susrećući mnoge bolesnike tijekom moje profesionalne karijere susretao sam i vjernike i nevjernike, a za mnoge bolesnike nisam imao prilike otkriti koja je razina njihove vjere. To svakako nije jedna od važnijih stvari koju komuniciram s bolesnicima kod uzimanja anamnestičkih podataka i u razgovoru s bolesnikom. No u bolesnika koji su dulje bili hospitalizirani ili su bili u osobito teškom stanju, pa i u razgovoru s članovima njihovih obitelji, uočio sam da duhovnost mnogim bolesnicima puno znači, zbog čega oni često zatraže i susret sa svećenikom. Dakle, u potrebi su i za duhovnom skrbi, bez obzira liječe li se kod nas zbog sepse, meningitisa, upale pluća ili gripe – rekao je.
Iskustvo pandemije dodatno je pokazalo koliko je, uz medicinsku, važna i ona ljudska dimenzija skrbi – potreba za blizinom, razgovorom i duhovnom podrškom.
Upravo zato, zaključuje dr. Čivljak, pitanje dušobrižništva u zdravstvu ne bi trebalo ostati na razini pojedinačnih inicijativa, nego postati dio sustavno organizirane skrbi. Jer iako medicina liječi tijelo, iskustvo bolesti pokazuje da se oporavak ne odvija samo na toj razini. U trenucima kad su pacijenti suočeni s dijagnozom, neizvjesnošću ili strahom, potreba za smislom, nadom i podrškom često dolazi jednako do izražaja kao i sama terapija. U tom prostoru, između medicine i osobnog iskustva bolesti, otvara se mjesto za cjelovitiji pristup pacijentu. Onaj koji uz liječenje ne zanemaruje ni njegovu duhovnu dimenziju.
