U usporedbi s ostalim europskim državama naš zdravstveni sustav značajno je opterećen i pod pritiskom nedostatka stručnjaka koji sudjeluju u procesu rehabilitacije djece s invaliditetom. Unatoč tome, uvjeti rehabilitacije, metode liječenja i dostupnost zdravstvene zaštite ne zaostaju za ostalim europskim državama. Tvrdi to dr. med. Ivana Šegvić, specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije, ravnateljica Poliklinike za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju Split.
Jedinstveni neurobiološki proces plastičnosti mozga
Objašnjava kako suvremena medicina može pomoći osobama s invaliditetom u dječjoj dobi, koje su najčešće dijagnoze s kojima se susreću fizijatri i fizioterapeuti, ali i ostali stručnjaci u ovoj Poliklinici.
– Kad govorimo o djeci s invaliditetom, više je vrsta oštećenja koja uzrokuju invaliditet ili kao komoborbiditetne dijagnoze koje pridonose stupnju funkcionalnih oštećenja. Ta se odstupanja mogu očitovati kao teška (cerebralna paraliza, epilepsija, intelektualni razvoj, oštećenje vida i sluha) ili blaža (usporen psihomotorni razvoj, nespretnost fine i grube motorike, poremećaj komunikacije, govora, smetnje ponašanja, specifične smetnje učenja), pojašnjava dr. Šegvić.
Važnost ranog otkrivanja simptoma
Navedena neurorazvojna odstupanja mogu biti pojedinačna ili višestruko zastupljena u istog djeteta, dodaje spec. fizikalne medicine i rehabilitacije.
– Ali s različitom kliničkom slikom vodećeg ili pridruženog odstupanja. Rano otkrivanje oštećenja omogućava uspješnije liječenje i funkcionalni oporavak koristeći jedinstveni neurobiološki proces plastičnosti mozga koji može kompenzirati postojeće stanje, kaže dr. Šegvić.
Najčešće se susreću s cerebralnom paralizom, Down sindromom, mišićnom distrofijom, intelektualnim oštećenjima, oštećenjima sluha, poremećajima iz spektra autizma.
Niz je nepredviđenih prepreka
Ovisno o kliničkoj slici i dobi djeteta te realnim mogućnostima, postupno se u program unose elementi rehabilitacijskog tretmana.
– U rehabilitacijskom programu djeteta pružamo sve ono što nam stoji na raspolaganju prema današnjim medicinskim saznanjima. Rehabilitacijski tretman provodi se primjenom vježbi razvojne gimnastike, logoterapije, radne terapije, defektološko-pedagoškog rada, navodi dr. Šegvić.
Ističe kako se tek poslije primjenjuju ortotska pomagala te operativno liječenje u određenim slučajevima. Nažalost, za vrijeme liječenja i rehabilitacije dolazi do nepredviđenih prepreka.
– Analiza usluga rane intervencije je pokazala da su najčešće prepreke u ostvarivanju rehabilitacije nedostupnost, udaljenost, stigme, arhitektonske barijere. Svako dijete s invaliditetom je kompleksan pacijent. Tretman djece sa smetnjama u razvoju rehabilitacija je dugotrajan proces i zahtijeva mnogo znanja, strpljivosti, ljubavi i vjere da bi se postigli rezultati, ističe.
Uz stručnjake, najvažnija je obitelj
Što je najvažnije, svi se trude smanjiti barijere, a cjelokupni tretman i rehabilitacija provodi se timski, na usklađenom radu i liječnika, fizioterapeuta, logopeda, defektologa, psihologa, radnog i senzornog terapeuta. Kako naglašava dr. Šegvić osim stručnjaka, vrlo bitnu ulogu ima – obitelj.
– Posebno važni članovi tima su roditelji i cijela obitelj. Nijh treba educirati tako da i oni provode dio terapijskog tretmana kod kuće. Oni se uključuju u proces odmah po otkrivanju neuromotornih odstupanja i velika su nam pomoć u rehabilitaciji, iskreno će dr. Šegvić.
Razvoj tehnologije vidljiv je iz dana u dan u svim granama medicine, a dobra je vijest kako je napredak u fizikalnoj medicini s djecom s poteškoćama u razvoju svih dobi. Što se tiče metoda i tehnologije u fizikalnoj medicini koje poboljšavaju funkcionalnost i kvalitetu života osoba s invaliditetom, ističe se robotska neurorehabilitacija koja se kombinira uz konvencionalnu fizikalnu terapiju.
Tretman djece sa smetnjama u razvoju rehabilitacija je dugotrajan proces i zahtijeva mnogo znanja, strpljivosti, ljubavi i vjere da bi se postigli rezultati.
Nedovoljno stručnjaka za rehabilitaciju
Za kraj dr. Šegvić ponavlja kako je u usporedbi s ostalim europskim državama naš zdravstveni sustav značajno opterećen i pod pritiskom manjka stručnjaka koji sudjeluju u procesu rehabilitacije djece s invaliditetom. No unatoč tome uvjeti rehabilitacije, metode liječenja i dostupnost zdravstvene zaštite ne zaostaju za ostalim europskim državama, ističe dr. Šegvić.
Kadrovski kapaciteti, ulaganja i radni uvjeti svakako utječu i na kvalitetu rehabilitacijskih programa. Kontinuitet skrbi u tijeku rehabilitacije je vrlo važan. Na putu prema trajanju rehabilitacije svakako je važna i suradnja s drugim stručnjacima i socijalnim ustanovama.
Upravo koncepcija RUZ (rehabilitacija u zajednici) nastoji ostvariti cilj putem raznih oblika suradnje.
Ovakvi optimistični, ali i realni tonovi iz Splita itekako znače obiteljima djece s poteškoćama u razvoju. Lijepo je znati kako stručnjake i tehnologiju imamo. A vjerujmo da će biti i više prostora za djecu s poteškoćama u razvoju, oni to zaslužuju.
