– Kao dijete u osnovnoj školi nisam imao većih problema u barijeri i komunikaciji. Tu nije toliko bitna ozbiljnost u komunikaciji, djeca se druže i bezbrižna su. Nemate nekih obaveza, ne radite neke složenije stvari, nemate većih briga. Što se tiče preedavanja oslanjao sam se na učenje iz knjiga, individualni rad od kuće, na privatnim lekcijama. Na taj način mogao sam dobiti ono što nisam mogao naučiti, posebno u gimnaziji koja je zahtijevala puno truda i rada jer nisam mogao pratiti nastavu kao ostala djeca. Učionice su velike,zvuk odnosno akustika je loša, ima okolne buke, žamora učenika, prolaze vozila i to se čuje izvana. Profesor često šeće razredom ili je okrenut leđima i gubi se razumijevanje sadržaja. Imao sam slušni aparat, ali mislim da je jako važno naglasiti kako slušni aparat povećava zvukove, ali nikad sto posto. Dakle osobe sa slušnim apratima ne čuju sve. Treba voditi računa o udaljenosti, biti okrenut prema osobi koja ne čuje, ne smije biti prisutna okolna buka, smanjiti radio ili televiziju. Kod gluhih to ne vrijedi oni ne čuju ništa, pa se oslanjaju na čitanje s usana ili znanovni jezik – govori Vedran Kastapeli i ističe kako u Dubrovačko-neretvanskoj županiji ima 250 članova udruge gluhih i nagluhih, a u Dubrovniku ih je oko 180. Uglavnom je riječ o starijim osobama koje su s godinama izgubile sluh ili su postali nagluhi.
-Usherov sindrom imamo samo ja i još jedna osoba u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Rodio sam se kao nagluh, a dijagnoza mi je postavljena s četiri godine. Vid sam počeo gubiti s 25 godina i tada mi je dijagnosticiran Usherov sindrom, koji povezuje gubitak sluha i vida.
Vedranu Kastrapeliju suženo je vidno polje, ima tzv. noćno sljepilo. Usherov sindrom najčešći je genetski poremećaj koji utječe na vid i sluh. Uvršten je u klasifikaciju gluhosljepoće jer uključuje istovremeno osjetilno oštećenje i sluha i vida. Vedran ima tip 2 ovog sindroma koji karakteriziraju nagluhost od rođenja i problemi s vidom u adolescentskom razdoblju. Kao dijete nije se obazirao kada bi ga zazvali, slabije je izgovarao neke riječi.
-Bio sam u Suvagu i na Šalati u Zagrebu i rečeno mu je da sam nagluh – 60 decibela, što znači da mi je oštećenje oko 70 posto na oba uha. Preporučili su mi slušni aparat, lako sam se prilagodio i počeo izgovarati riječi slušajući druge. Aparat mi je pomogao da se pojačaju frekvencije koje ja ne mogu čuti.
Kaže, sjeća se tog razdoblja kada je dobio aparatić jer pamti u slikama, ima fotografsko pamćenje.
– Meni je to bilo više kao zabavno. Dođete u kabinu i imate neke žice i aparate, dižete ruku čujete li ili ne čujete. Nisam osjećao da je to loše i bilo mi je sve ponekad i malo smiješno. Kad sam dobio aparat, to su bili veliki aparati koji su se stavljali iza uha, bili su skupi i trebalo je voditi računa o tome da se ne oštete. Kad sam imao tjelesni, morao sam skinuti aparat. Danas je puno jednostavnije. Imam unutrašnji aparat koji se stavi u ušni kanal koji pojačava zvukove u uho. Onda se to vidjelo, prijateljima nije baš bilo jasno što je to. Objasnio sam im da bolje čujem kad to nosim i nije mi se nitko rugao, prihvatili su to normalno.
Vedran Kastrapeli ne pije terapije, zdrava je osoba, a prehranom i načinom života nastoji održati vid u što boljem stanju. Uzima vitamine, za vid kako bi se usporio napredak gubitka vida, što se ne može liječiti. Vrlo je uspješan u svome poslu.
-Nisam uspio sam, samo svojom upornošću i znanjem. Moram jako zahvaliti svojim roditeljima na podršci, pratili su medicinu, htjeli da imam najnovije stvari, dobio sam i računalo koje je meni prilagođeno. Znate, uvijek se morate izboriti i pitati. Teško će vam netko pomoći ako netko ne zna da nešto niste razumjeli ni ne može vam ponuditi pomoć. Nije sramota nešto pitati i zatražiti pomoć. Jest malo neugodno svima, ali ljudi shvate da stvarno ne čujete, prilagode se, budu strpljiviji, napišu na papir.
Posebno želi napomenuti kako je gluhim i nagluhim osobama dodatno opterećenje vrijeme pandemije koronavirusa.
-Primijetili ste naravno da svi nose maske, a to je nama dodatna barijera koja se pojavila. Ne možemo čitati s usana. Iz očiju i gesta se ne može sve pročitati. Moraju biti usne one koje se vide. U ljekarni najčešće zamolim da skinu masku kako bih razumio što mi govore, jer kao što sam rekao slušni aparat nam ne može u potpunosti vratiti sluh, pa nam je komunikacija otežana. Ljudi to prihvate, nekad su sramežljivi, posebno mladi. Kada ih zamolim da skinu masku prihvate to ali sramežljivo, a nama treba govoriti jasno i razgovjetno.
Znakovni jezik mu kao osobi nije trebao. Uvijek se oslanjao na govor i čitanje s usana. Čuo je od djelatnice iz Udruge gluhih i nagluhih da se održava tečaj znakovnog jezika i prijavio se.
-Svidjelo mi se to. Shvatio sam da fotografski pamtim, pa i znakove mogu dobro upamtit. Kada je predavač otišao u mirovinu, ja sam ga zamijenio i radim tečajeve svake godine već osam godina, osim jedne pandemijske kad smo napravili pauzu. Uspjeli smo tečaj održati prošle godine, a vjerujem da ćemo i ove na proljeće kad se situacija popravi. Ako se mora možemo održavati satove i online, ali to nije isto, kad smo zajedno i kada sam među ljudima, oni bolje vide i shvate. Neke stvari treba i objasniti i uputiti ih jer je znakovni jezik dosta težak i iziskuje puno rada i truda.
Ukratko, Vedran Kastrapeli čovjek je koji za svaki problem nađe rješenje za razliku od nerijetko posve zdravih koji se za svako rješenje potrude pronaći problem.
