Splitski specijalist onkologije i radioterapije za kojeg pacijenti govore kako je stručan, etičan, pristupačan, dr. Ante Strikić govori o raznim vrstama raka pa i o onim rijetkima. Otkriva kako su preventivni programi za rano otkrivanje raka podbacili jer se na njih odaziva tek 40 posto ljudi. Poziva građane da redovno idu na preglede jer je uvijek bolje spriječiti nego liječiti. A ako se mora liječiti onda je uspjeh puno izgledniji ako se bolest otkrije u ranijoj fazi.
Što su to tumori središnjeg živčanog sustava i koliko su česti?
Tumori središnjeg živčanog sustava su tumori koji nastaju u mozgu i kralježničnoj moždini. Iako obuhvaćaju više od 120 različitih bolesti na svu sreću nisu česti. Prema zadnjim podacima HZJZ-a za 2019. u Hrvatskoj je od tumora mozga oboljelo 213 muškaraca i 176 žena. Odnosno njihova pojavnost u populaciji je jedan do dva posto. Karakteristika tumora mozga je da su po mjestu nastanka svi maligni jer je ljudska lubanja ograničeni prostor u kojem tumori ne mogu rasti do velikih dimenzija. Kako svojim rastom “gnječe” mozak, stvaraju edem ili oteklinu zdravog dijela mozga i izazivaju simptome ovisno o mjestu na kojem su nastali. Klinička prezentacija ide od promjene raspoloženja, zaboravljivosti, smetnji vida, glavobolja, mučnine, povraćanja, gubitka kontrole ili slabije kontrole udova.
Kako se dijagnosticiraju tumori mozga i kakvo je preživljenje?
Dijagnosticiraju se pomoću MSCT-a mozga ili kralježnične moždine, MR mozga ili kralježnične moždine. Potvrđuju se stereotaksijskom biopsijom, postupkom kojim se dobije uzorak tkiva kako bi se planiralo daljnje liječenje. Dostupne terapijske opcije su neurokirurško liječenje, radioterapija, klasična teleradioterapija, stereotaksijska radioterapija, “gamma-nož” te sistemno liječenje kemo-imunoterapijom.
Preživljenje ovisi o mnogo faktora, od kojih su najvažniji opće stanje bolesnika. Odnosno narušenost općeg stanja izazvano rastom tumora, stupanj malignosti kao i radikalnost operacije. Tumori središnjeg živčanog sustava mogu se javiti u bilo kojoj dobi pa je petogodišnje preživljenje djece mlađe od 15 godina i do 75 posto. U odrasloj populaciji oko 30 posto. Najagresivnija forma tumora mozga kod odraslih bolesnika, glioblastom, na žalost, usprkos svim dostupnim terapijama i napretku u liječenja ima preživljenje ispod sedam posto.
U kojoj su dobi najčešći tumori testisa i kako ih se može prevenirati?
Tumori testisa najčešći su tumori muškaraca mlađe životne dobi, od 20. do 40. godine života, a vrlo često se dijagnosticiraju u dobi od 33 godine. Inače, u ukupnoj populaciji nisu osobito česti. Javljaju se kod 1 od 250 muškaraca. Izuzev navedene dobi, javlja se sporadično i kod muškaraca u dobi 55 do 60 godina. Ne postoji specifična prevencija, ali obzirom na anatomiju muškog tijela trebalo bi ih rano dijagnosticirati obzirom da su dostupni i samopregledu i stručnom pregledu. Jedan od faktora rizika za nastanak tumora testisa je poremećaj razvoja i spuštanja testisa u skrotum tijekom djetinjstva, tzv. “zaostali testis”. Problem kojeg treba na vrijeme prepoznati i liječiti kod dječaka jer osim tumora testisa, čest je uzrok i muške neplodnosti.
Je li tumor testisa izlječiv?
Da, čak i u uznapredovalom stadiju. Kada se napipa tumor testisa i napravi UZV koji kaže da je to sumnjivo za tumor testisa onda se ne radi biopsija kao što kod, primjerice, raka dojke nego se odmah ide na operaciju kojom se skida testis – orhidektomiju. Tumor testisa se radi biologije bolesti smatra hitnim stanjem u onkologiji. U kojem je kirurško liječenje prioritet i hitnost, a dijagnostička obrada može biti provedena i nakon kirurškog urološkog liječenja. Dijagnostička obrada se sastoji od laboratorijskih pretraga kao što je KKS, DKS, biokemijske pretrage te tumorskih biljega specifičnih za testis i to LDH, alfa-fetoprotein, beta-HCG, MSCT pluća, abdomena i zdjelice.
Ovisno o histologiji ili tipu tumora i uznapredovalosti, dijagnostičke opcije uključuju i primjenu PETdg CT-a i magnetne rezonancije trbuha.
Za ranije stadije bolesti i manje agresivne histološke tipove danas se u pravilu savjetuju redovite kontrole ili primjena jednog ciklusa zaštitne kemoterapije. U uznapredovalim stadijima više ciklusa polikemoterapije ili kombinacije više citostatika, dodatnog kirurškog liječenja ili radioterapije koja se danas sve manje primjenjuje. Obzirom na dob bolesnika prije početka liječenja se savjetuje pohrana sjemena. Jer je reprodukcijska sposobnost smanjena nakon orhidektomije, a kemoterapija može trajno ili prolazno oštetiti reproduktivnu funkciju drugog testisa. Stoga se oplodnja ne savjetuje u prve dvije do tri godine nakon završetka primjene kemoterapije.
Koliko su prisutni tumori penisa i kako se liječe?
Tumori penisa su jako rijetki. Konkretno u 2019. od raka penisa u Hrvatskoj su oboljela 42 muškarca, većina u dobi od 60 do 70 godina. Javljaju se kao kvržica na kožici penisa ili na glaviću penisa. Histološki 95 posto ih je pločastog ili skvamoznog tipa. Diferencijalno dijagnostički najveću sličnost imaju sa spolno prenosivim bolestima, a glavna razlika je u trajanju simptoma. Osim lokalnih simptoma, kao što je kvržica i oteklina na penisu, ulceracija, infekcija, krvarenje ili iscjedak simptomi mogu biti povećanje preponskih limfnih čvorova, nelagoda prilikom mokrenja ili spolne aktivnosti. Simptomi uznapredovale bolesti koji mogu biti umor, malaksalost, gubitak težine.
Koji su faktori rizika za tumor penisa?
Faktori rizika koji doprinose razvoja raka penisa su HPV infekcija, kod gotovo 50 posto bolesnika. Potom, pušenje, alkoholizam, fimoza ili stanje uske i zategnute kožice penisa koje doprinosi kroničnoj upali i nastanku tumora. U ranijim stadijima liječenje je kirurško, djelomična ili potpuna penektomija, limfadenektomija ili operacija bliskih limfnih čvorova. Kemoterapija za uznapredovali stadij, a radioterapija kao adjuvantno liječenje ili palijativno za olakšavanje simptoma.
Možete li reći nešto o urogenitalnim tumorima?
Urogenitalni tumori nastaju u mokraćnom i spolnom sustavu. Obuhvaćaju tumore bubrega, urotela ili sluznice mokraćnog sustava, bubrežne zdjelice, sustava izvodnih kanalića, uretera, mokraćnog mjehura i uretre, prostate, testisa i penisa. Ženski genitalni tumori izdvajaju se iz ove skupine i u domeni su onkoloških ginekologa ili onkologa.
Specijalnost su vam i tumori mjehura i bubrega. Koliko je njihovo sijelo u Splitsko-dalmatinskoj županiji?
U našoj je županiji 2019. godine rak bubrega dijagnosticiran kod 79 muškaraca i 39 žena. Incidencija je pet posto odnosno tri posto. Rak mjehura kod 86 muškaraca i 29 žena, incidencija je pet posto odnosno dva posto što ih čini rijetkim, ali teškim oboljenjem pogotovo kada govorimo o raku urotela.
Što je rak urotela?
Rak koji nastaje nekontroliranim rastom stanica koje oblažu unutarnju stijenku mokraćnog sustava. Donedavno je imao limitirane terapijske opcije među kojima je dominiralo kiruško liječenje. Zadnjih godina napredak je ostvaren u sistemnom liječenju odnosno ranijoj primjeni kemoterapije. Pristupu liječenja “bladder sparinga” u kojem se nastoji sačuvati mjehur radi održanja kvalitete života bolesnika. Do primjene imunoterapija u liječenju metastatske bolesti, a odnedavno, u skladu sa svjetskom praksom i u terapiji održavanja. Tumori bubrega su specifični po svojoj neosjetljivosti na kemoterapiju i relativnoj neosjetljivosti na zračenje. Stoga su se liječili ciljanom terapijom lijekovima iz skupina mTOR ili VEGF inhibitora, a u novije vrijeme imunoterapijom.
Je li točno da su tumori dojke najčešći u Splitsko-dalmatinskoj županiji, odnosno da ih najviše ima?
Rak dojke najčešća je neoplazma ženskog spola u Hrvatskoj. Svaka četvrta žena, odnosno 25 posto dijagnosticirana s rakom u Hrvatskoj dijagnosticirana je s rakom dojke. U 2019. u Splitsko-dalmatinskoj županiji je rak dojke dijagnosticiran kod 316 žena. Rak dojke u svijetu je drugi najčešći uzrok smrtnosti od raka te je prema tome jako čest u onkološkoj praksi u KBC Split.
Jeste li imali muške pacijente oboljele od tumora dojke?
Da, dapače, još ih “imam”. Rak muške dojke se dijagnosticira otprilike sto puta rjeđe kod muškaraca. Odnosno na sto žena oboljelih od raka dojke dijagnosticira se rak dojke kod jednog muškarca.
Koliko je danas liječenje tumora dojke napredovalo u odnosu na deset godina prije?
Liječenje raka dojke, kao i svih tumora predmet je najvećih i najbrojnijih istraživanja u biomedicini. Zbog velikog broja oboljelih, socijalnog, ekonomskog značaja te učinka na život pojedinca i obitelji napretci su veliki. Teško je kvantificirati koliko je situacija “bolja” jer liječenje raka nije sprint, nego više maraton na kojem se rezultati računaju na pet ili deset i više godina. Neosporna činjenica je da današnje terapije imaju manje nuspojava, da se pažnja preusmjerava na terapije koje bolesnice mogu uzimati kući. Cilj današnjeg liječenja raka dojke nije više liječenje smrtonosne bolesti nego kronične bolesti.
Koliko je imala godina vaša najmlađa pacijentica oboljela od raka dojke?
Najmlađa bolesnica s rakom dojke koju liječim je bolesnica u dobi od 25 godina. Bolest je otkrivena slučajno, za vrijeme obrade drugog tumora. Dijagnosticirana je s jako malim tumorom dojke koji nije zahtijevao onkološku terapiju. Zanimljivo, bolesnica nije imala ni obiteljsku sklonost niti postojeće faktore rizika. Stoga bi poruka bila, čak iako se tumor dojke ne očekuje u toj dobi nikada nije prerano za napraviti prvi UZV dojki, pogotovo ako postoji sumnja ili palpabilna promjena.
Smatrate li da su ljudi osvijestili da trebaju ići redovito na preventivne preglede i koliko je to smanjilo broj oboljelih u proteklih pet do sedam godina?
Nažalost nisu. Preventivni programi za rano otkrivanje raka dojke, debelog crijeva i vrata maternice, i nedavno pokrenuti program ranog otkrivanja raka pluća kod pušača, iako su besplatni, dostupni, iako sustav daje termin bez potrebe za zapisivanjem i čekanjem u redu, imaju znatno nižu stopu odaziva.
Programi su koncipirani da značajno mijenjaju ishode bolesnika ukoliko odaziv bude veći od 70 do 75 posto. Nažalost, kod nas je odaziv na neke program oko 40 posto. Svakako, otkrijemo li ijednog bolesnika u ranijem stadiju bolesti dok bolest ne uzrokuje simptome, program vrijedi. Ali tužna je činjenica da radi malog odaziva imamo i malu uspješnost programa ranog otkrivanja. Zadnje nepune tri godine pandemija je dodatno ograničila i pristup dijagnostici i sklonost bolesnika odlasku liječnika. A rezultati takve promjene u brizi za zdravlje osjećaju se svakodnevno u praksi.
Poruka čitateljima je da se interesiraju kod svog liječnika obiteljske medicine za dostupne programe i iskoriste priliku. Jer je uvijek bolje spriječiti nego liječiti, a ako moramo liječiti onda je uspjeh puno izgledniji ako se bolest otkrije u ranijoj fazi.
