Dr. Renata Sabljar Dračevac, izdvojila se iz šablone uobičajenog političara i to na mjestu na kojem je mogla mirne duše pustiti da stvari idu svojim tokom. Inertno. No, kao predsjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku Sabora RH, širom je otvorila vrata inicijativama, ekspertima, udrugama, bolesnicima, svim političkim opcijama, nerijetko i toliko suprotstavljenim taborima, da je to naprosto iskočilo iz uobičajene frazeološke kolotečine. Nenametljiva, pristupačna i jednostavna izdvojila se i time koliko je malo marila za vlast, i koliko je malo isticala sebe, a koliko je prostora otvorila problemima koji godinama čekaju rješenje.
Koliko sjednica ste održali?
U dvije godine otkako je konstituiran ovaj saziv Sabora RH održali smo 71 sjednicu. Od toga 18 tematskih. Pokrili smo veliki broj tema, od prevencije dekubitusa, dijabetesa, prije i početkom pandemije, o tome kako se formira cijena lijekova, predstavljanje sestrinstva, predstavljanje operativnog programa učinkovitosti ljudskih potencijala od 2021. do 2027. godine. Bio je tu i položaj liječnika obiteljske medicine i mogu li oni odlučivati o zdravstvenoj sposobnosti bolesnika u prometu daleko prije cijele bure oko donošenja Zakona koji to regulira. To je samo dio naših brojnih aktivnosti.
Bilo je puno govora o najranjivijim skupinama društva. Dali ste veliki značaj i doprinos poticanju provedbe Nacionalnog strateškog okvira protiv raka?
– Ujedno sam i predsjednica neformalne skupine Zastupnici u borbi protiv raka koja postoji i otprije, ali sad smo imali potrebu ponovo otvoriti tu temu jer nije zaživio Nacionalni strateški okvir donesen još 2020. godine.
Šestogodišnje liječenje još traje
Nažalost, i sami imate metastatski karcinom, pa vam je perspektiva to jasnija, koliko se dugo liječite?
U 2016. godini sam se razboljela. U početku su prognoze bile izrazito loše. Anesteziolog u ambulanti za bol rekao mi je da više nikad u životu neću imati dan bez boli. Ali, ta bol je različita svaki dan. Nekako mi je najteže kad me boli noću. Jer sam onda ujutro jako iscrpljena, onda su mi moje „duracell baterije“ slabe, nemam energije. Zna mi se desiti da se na kraju radnog dana jedva dovučem kući.
Kako državate silnu energiju, sjednice, okrugle stolove, okupljali ste stotine ljudi na njima, kako uspjevate toliki posao odraditi?
Jako sam motivirana da pokrenemo stvari na bolje. Bez osobnog angažmana, predanosti, srčanosti, volje ne može se ništa bitno napraviti. Želim da svi dionici u društvu koji imaju što reći i žele pridonijeti, u tome sudjeluju i da napravimo nešto po mjeri čovjeka – što nam svima treba.
Iskrenost nadilazi politikantstvo
Taj Nacionalni strateški okvir trebamo zbog budućnosti, nama koji se liječimo on ne može pomoći jer se ne primjenjuje. Mi smo sretni iz dana u dan da živimo. Nastojimo koliko možemo popraviti kvalitetu života. Nažalost, priliv pacijenata oboljelih od raka sve je veći. Zbilja bih željela da se taj Nacionalni okvir počne primjenjivati.
Što vam se tu čini najslabija karika?
Ta podijeljenost unutar sustava, jedni brinu o jednom, drugi o drugom, treći o nečem trećem. Ne može tako. Treba na vrhu biti osoba koja će voditi kroz taj labirint u kojemu sada mnogi lutaju. Moramo imati integrirani holistički pristup. I da ozbiljno počnemo s primjenom.
Takav integrativni pristup ste sami pokazali. U nekim okolnostima uspjeli ste za stol dovesti ljude da civilizirano razgovaraju ma koliko suprotstavljeni inače bili.
Ako ljude iskreno zamolite i ako vide da u tome nema politikantstva. Nego iskrena želja da se o problemu razgovara i sa svih mogućih, najrazličitijih aspekata, stvari funkcioniraju. Nisam imala loših iskustava.
Inicijative se teško probijaju
Koliko je bilo odjeka vaših pisama i zaključaka Ministarstvu zdravstva?
Nažalost tu jako loše stojimo. Voljela bih da je to drugačije. Ministarstvo ipak ima i sukno i škare i mogle bi se napraviti neke male stvari koje nisu ni financijski pretjerane.
Kako su vaše inicijative prolazile u Saboru?
Nisu pretjerano. Ja sam iz opozicije, a svaku odluku mora prihvatiti vladajuća većina. Ja sam u stranci Socijaldemokrata.
Koliko vas ometa što nemate iza sebe baš jaku infrastrukturu? Nitko vam ne pridržava leđa, da to tako slikovito kažemo.
Što se tiče samog Odbora ta je infrastruktura i više nego dobra. Organizirana i operativna što se vidi jer ovoliku količinu sjednica Odbora bez zaposlenika ne bi bilo moguće ni zamisliti, a kamoli provesti. Nas je troje u timu, a krunski dijamant je tajnica Odbora Sanja Vuletić, dugo je u Odboru više od 20 godina.
Znam što me pitate, za kolege saborske zastupnike.
Upravo to.
Mi bismo kao liječnici trebali nadići bilo kakve razlike i razmišljati iznad svega o dobrobiti. Ponekad se desi da članovi Odbora teme dožive kao osobni atak. Ali, ako pričamo neće se ništa dogoditi. Ne vidim čemu bi to štetilo. A potrebne su nam promjene. Eto u zdravstvu treba nam ozbiljna reforma, olakšati ljudima koji rade. Ali i olakšati pacijentima da dođu do svojih prava. Pacijenti imaju prava i mi ih ne smijemo zakidati. Zbog toga što su sad stvari rigidno postavljene teško je bez ozbiljne reforme išta mijenjati, ona ne može ostati samo papirnata. Reforme su skupe, ali na kraju su uštede i efekti u zdravlju veliki.
Najljepše je kad se nešto promijeni na bolje
Što vam je kao predsjednici Odbora bilo najteže, neki događaj ili razdoblje?
Imali smo sazvanu sjednicu na zahtjev vladajuće većine gdje se raspravljalo o problemima u radu Odbora za zdravlje i socijalnu politiku. To mi je bilo prilično šokantno. Jer što je problem u radu? Jedno je ako ne sazivate sjednice, što se ovdje ne bi moglo reći. Drugo je da ne poštujete Poslovnik.
Pa što se pokazalo kao stvarni problem?
Pa mislim, potreba za kontrolom. I da se ne otvaraju neke tabu teme.
Koji su vam bili ljepši momenti?
Prekrasna iskustva imam s ljudima. Kad su se otvorile neke teme, dekubitusi, djeca s invaliditetom za koje se tražilo od majki da djeca iza 18 godina zbog teškoća u razvoju i drugih pratećih bolesti stanu kod svojih pedijatara. Ne samo zato što ih oni prate od malih nogu nego i jer oni odrastaju, ali najstručniji su pedijatri jer su u pitanju osobe odrasle po dobi no ne i po drugim funkcijama. Rečeno je da će svugdje gdje budu hospitalizirani majke moći boraviti s njima u pedijatrijskim ustanovama.
Provedba kaska
Je li to provedeno?
Još nažalost nije, ali evo upravo smo ponovo pisali požurnicu. Ali jako sam zadovoljna da su se neke stvari ipak pomicale, postajale vidljive, ljudi za zahvalni i sretni da mogu svoj problem iznijeti i da ih se čuje. Pa se nešto i napravi. Zahvalna sam kolegicama i kolegama na nekima od prihvaćenih inicijativa. Među njima su i Nacionalni dan borbe protiv šećerne bolesti, Nacionalni dan preživjelih od raka. Ima i drugih lijepih trenutaka i divnih povratnih informacija.
Slovite kao osoba otvorenih vrata i otvorena uma, što biste poručili građanima koji na Odbor gledaju kao na samo još jednu u nizu njima dalekih institucija?
Moji su svi kanali za komunikaciju otvoreni. Moja je poruka da ne možemo znati koji problem imate i kakav je ako nam ga ne kažete. Sve teme su dobro došle za naš stol, svi se mogu slobodno obratiti, mi smo vaš Odbor i želimo vas čuti.
Administracija česta prepreka bolesnicima
Zdravstvo je silom prilika izbilo u prvi plan, što vam se u sustavu čini kritičnim?
Odnos administracije prema zdravstvu. Ne mislim samo o najistaknutijim funkcijama, nego o brdu birokracije koje umjesto da olakšavaju procese, postanu prepreke. Poruka je imate pravo na sve, a onda se ljudi sudare za zidovima s kojima se birokratski jako teško nose.
Ja im poručujem, neka budu uporni u traženju svojih prava. Imam jako dobra iskustva s udrugama pacijenata i to je mjesto gdje ljudi mogu doći, da bi i one predstavile njihove probleme. To su naši saveznici i na to sam ponosna.
Osobni životni gubitak
Po struci ste psihijatrica, subspecijalistica psihoterapije. Nekad je možda to pomagalo, nekad možda ni to?
– Ove sam godine izgubila supruga. To mi je bio veliki životni suputnik, veliki saveznik i velika podrška. Ni ova priča s politikom ne bi se dogodila bez njegove podrške. Gubitak mi je strašan. Dvaput mi se dogodilo da sam se na sjednicama Odbora rasplakala. Pa, gubitak supruga me jako pogodio, ne mogu reći da sam to prebrodila. Baš usred te, za mene tragične situacije, neki su kolege inzistirali da odmah sazovem sjednicu. Odbor za zdravstvo je temu odbio pa sam onda napravila okrugli stol, u doba kad mi je bilo najteže. Nisam tražila isprike ni poštedu. Ali, možda sam ipak očekivala malo više pijeteta.
