Unatoč pandemiji broj intervencija, kažu, nije pao, a ovaj Zavod jedan je od rijetkih koji nema problema s deficitom kadra, te neprestano ulaže u nadstandardnu opremu. Tim povodom razgovarali smo s ravnateljicom Zavoda Silvanom Sabo.
– Po veličini smo treći u državi jer u odnosu na Rijeku imamo i sanitetski prijevoz. Tako imamo 45 timova Hitne medicinske pomoći, a svaki tim čine liječnik, tehničar i vozač. Također imamo i pet timova T2, a to su timovi od dva medicinska tehničara, od kojih jedan vozi. S ovim timovima se pokušalo vidjeti kako bi se ponašali timovi bez liječnika, ali oni u naravi nisu izvršili očekivanu funkciju jer nemaju ingerenciju po Zakonu o sestrinstvu. Naime, tehničar još uvijek ne smije aplicirati lijekove bez odobrenja liječnika, također ne smije ni otvoriti venski put ako nije prisutan liječnik, a znate što to znači u hitnoj medicini. Znači oni zbrinjavaju traume, ali na razini svojih kompetencija, koje se prema našem zakonodavstvu još uvijek dosta niske. Pokušalo se kroz neke radne skupine razgovarati o ovoj problematici i povećati te kompetencije kako bi oni mogli što samostalnije raditi, posebice zato što je Hrvatska insuficijentna s liječnicima i svi su manje više prvostupnici sestrinstva a već je puno i magistara sestrinstva i oni po stručnoj spremi mogu obaviti veći dio posla ako bi im zakonodavstvo RH to dopustilo. No, razmišljanje o ovim promjenama i rad radnih skupina po ovom pitanju je stalo s COVID-om. Treba reći i kako T 2 timovi nisu ukinuti i oni postoje i idu na manje zahtjevne terene. U slučaju kada se ustanovi da svojom kompetencijom nešto ne mogu odraditi povlači se tim T1, tako da oni ponekad kupuju vrijeme ili rade u većim intervencijama uz tim T1, upozorava na problematiku ravnateljica Sabo.
Zavod za hitnu medicinu Osječko- baranjske županije broji i 19 timova sanitetskog prijevoza, a kako naglašava Silvana Sabo baš na ovom području dosta je problema.
Nekritičnost u propisivanju sanitetskog prijevoza
– Ono što raste iz godinu u godinu je broj sanitetskih prijevoza i to uslijed nekritičnosti davanja naloga za sanitetski prijevoz. Tu uistinu ima dosta nereda. Problem je što mi kada dođemo po pacijenta, ne možemo ulaziti u vjerodostojnost naloga za sanitetski prijevoz kojega izdaju liječnici obiteljske medicine, bolnički liječnici, pa i oni Hitne. No, treba reći da oko 50 posto situacija kada izađemo na teren pokažu da taj pacijent zapravo ne bi imao pravo na sanitetski prijevoz. Liječnici pojedinačno vode brigu o svojim pacijentima, ali imate liječnika koji godišnje izda jedva do dva naloga za sanitetski prijevoz, ali i onoga koji izda 400 naloga. Broj naloga nije ograničen po liječniku. Ovaj prijevoz trebao bi se izdavati nepokretnim, teško pokretnim i onima koji zbog karaktera bolesti ne mogu koristiti niti jedan drugi oblik prijevoza. Problem je što mi u sustavu imamo točno određen broj timova i ti timovi mogu napraviti određen broj prijevoza. Ponekad je gotovo nemoguće obaviti sve dnevne zahtjeve, a onda su ljudi nezadovoljni i tuže se da su dugo čekali prijevoz. Mi i da želimo ne možemo zaposliti više timova nego što ih je u mreži, upozorava na problematiku ravnateljica Sabo.
S druge strane ovaj Zavod nema problema s nedostatkom liječnika.
– Mi smo sretni s Medicinskim fakultetom u Osijeku i puno mladih liječnika želi baš tu započeti karijeru jer ih to pripremi za tržište rada. Ovdje se nauče raditi pod pritiskom, donositi brzo odluke, primijeniti sva znanja s fakulteta, ali nauče i rad u timu i odnos s pacijentima. To je izvrsna priprema, ali puno njih odluči se i ostati jer se zaljubi u Hitnu, a to je sad i više od 50 posto njih. Ono što nas kao hitnu medicinu rastužuje je što ljudi još uvijek nisu educirani kada zvati Hitnu. Problem je kada vas ili vaše najbliže nešto boli. No, pojam bola je individualan. Najteže je kod terminalnih pacijenta koji gube borbu sa životom i kada se obitelj teško nosi s tom činjenicom, a nema više instituta koji bi mogao pomoći. Mi nažalost nismo ta služba. Kada je u pitanju kronična bolest pomoć treba pružiti obiteljski liječnik kroz kućne posjete, patronažna i palijativna skrb. Mi smo tu samo za životno ugrožena stanja, nismo za prolaznu bol i kroničnu bolest. Često ljudi kažu “možete li samo doći dati infuziju“. No, mi i da možemo, niti nemamo takvu infuziju jer ona curi pola sata do sat i to nije u opisu onoga što bi radila hitna pomoć. Ovo je svakako nešto o čemu treba osvještavati našu javnost, upozorava ravnateljica Sabo.
Izvrsna opremljenost
Inače, ovaj Zavod se trudi stalno zanavljati opremu i pružati dodatni nadstandard u uslugama.
– Ove godine smo kupili 10 novih respiratora koji su puno više prilagođeni radu hitne jer 21 posto kisika uzimaju iz zraka, tako da pacijent ne mora odmah biti prikopčan na kisik i ne moramo ga nositi na teren što olakšava rad. Krenuli smo i u zanavljanje defibrilatora, a imamo i video laringoskope za otvaranje dišnih puteva, putem kamere. Tijekom ove godine ušli smo i u projekt opremanje timova s ultrazvukom i u postupku smo uzimanja ponuda za kupovinu troponinskih testova, koji su indikator da imate srčani udar. Kako bi uskoro trebao biti završen spoj autoceste Slavonika s mađarskim dijelom autoceste do Budimpeštei očekujemo velik promet na autoputu, te smo morali osposobiti vozilo za masovne nesreće i kroz mjesec dana ga planiramo i prezentirati. Tim vozilom ćemo moći pružiti pomoć za najmanje 15 ljudi odjednom, a u njega smo uložili već 100 000 kuna, kaže ravnateljica Sabo, te dodaje kako će se Nacionalni dan hitne pomoći u Osijeku obilježiti također 30. travnja na Trgu Ante Starčevića.
