S osmijehom na licu, ali i s nizom važnih činjenica i ohrabrujućih podataka, s konferencije „Ujedinjeni protiv raka“ koja je u organizaciji našeg portala upriličena u Zagrebu vratila se Đakovčanka, 54-godišnja Vesna Karalić Kladarić. Nastavnica hrvatskog jezika i književnosti u OŠ Budrovci, od karcinoma dojke oboljela je 2017. Nakon liječenja hrabro i optimistično nastavlja sa svojim životom.
– Nisam osjetila nikakve probleme prije nego sam sama otkrila karcinom na dojci. To kod mene nije bila okrugla tvorba, već pločica koju je bilo nemoguće ne zamijetiti. Odmah sam se obratila liječnicima i ubrzo završila na operaciji. Uklonjena mi je dojka. Potom je uslijedilo 16 ciklusa kemoterapije i 25 zračenja, priča Vesna.
Zbog hormonski ovisnog karcinoma, liječenje je trajalo pet godina. Upravo radi toga uklonjeni su joj preventivno jajnici i maternica.
Ako mogu druge, mogu i ja, to je misao kojom sam se vodila.
Djeca i podrška kao lijek
Nakon prve kemoterapije, prisjeća se, pali su joj leukociti i do kraja ciklusa u potpunosti su se vratili na uobičajenu razinu. Samu kemoterapiju, kaže, dobro je podnijela, ali ne i zračenje koje joj je uzrokovalo teško oštećenje tkiva.
Ističe da joj je problem bila i psiha, a teško je podnijela gubitak kose. No, zahvaljujući potpori bližnjih, ali i radnih kolega u Osnovnoj školi Trnava gdje je tada radila, kaže, lakše je sve podnijela.
– Kći je tada bila drugi, a sin treći razred osnovne škole. Kći me nikada nije željela vidjeti bez kose, sin jeste i zafrkavao me, što mi je bilo dodatan lijek. Vremenom sam psihički ojačala, a posebice kad sam se uključila u Udrugu „Roseta“ gdje sam dopredsjednica. Te žene pravi su lijek za dušu. Ne smijem zaboraviti ni liječnike koji mi nisu dali da klonem duhom, kaže Vesna.
Dodaje kako nikada nije pitala liječnike u kojem je stadiju karcinom, a i oni su procijenili, prisjeća se, da joj parcijalno govore što slijedi, kako ne bi dodatno izgubila samopouzdanje.
Velika pomoć Udruge „Roseta“
Upravo su osobe iz Udruge, kaže, bile te koje su joj dale ključne savjete u borbi protiv bolesti. Bilo je ondje žena čije prognoze nisu bile obećavajuće, no sve su prebrodile. Stanje duha, slaže se Vesna, itekako utječe na oporavak.
Ona je uz obitelj, prijatelje, kolege i Udrugu, ističe, imala sreću oporaviti se u potpunosti.
– Ako mogu druge, mogu i ja, to je misao kojom sam se vodila. I danas u Udruzi imamo brojne aktivnosti; od Dana narcisa, Dana ružičaste vrpce pa do koncerta „Nebeski hvalospjev“ koji organiziramo jednom godišnje. Imamo razne radionice, a jednom godišnje idemo i na izlet. Prijavljene smo i na županijski projekt „Kretanjem i vježbanjem do zdravlja“. Zbog svega sam toga općenito aktivnija nego prije dijagnoze, kaže Vesna.
Ocjene nisu presudne
I ne samo to, već na brojne stvari pa tako i na one na poslu, sad gleda drukčije. Ocjene su važne, kaže, no ne i presudne i to nastoji prenijeti svojim učenicima. Kad su u pitanju žene, Vesna savjetuje redovne samopreglede, a dođe li do dijagnoze, naglašava, najvažnije je ne predati se.
Naime, ona nije odbijala dijagnozu, nije oklijevala s liječenjem, a puno joj je pomogla i literatura koja ju je psihički ojačala. Vidjela je, dodaje, kako mislima možemo utjecati na kemiju tijela i pridonijeti fizičkom zdravlju.
– Ne mogu znati što će se dogoditi na sljedećoj kontroli. No optimist sam i nadam se najboljem, zaključuja Đakovčanka koja, iskustveno, želi jačanje psihološke pomoći liječnika oboljelim ženama, ali isto tako i prihvaćanje društva kad su u pitanju osobe s psihičkim dijagnozama.
