Bolničke infekcije veliki su medicinski izazov. Kad je početkom 20. stoljeća otkriven prvi antibiotik, penicilin, te pogotovo nakon što je sredinom stoljeća pušteno u kliničku uporabu nekoliko vrsta antibiotika, mnogi su najavljivali da je pitanje bakterijskih infekcija stvar prošlosti. Također, mnoge zarazne bolesti uzrokovane visoko virulentnim uzročnicima su iščezle ili stavljene pod kontrolu uspješnim provođenjem cijepljenja i drugih preventivnih mjera te općenito porastom standarda života. Objašnjava nam to prof. dr. sc. Arjana Tambić Andrašević, dr.med., ESCMID Fellow, specijalist kliničke mikrobiologije. Prof. Tambić Andrašević inače je pročelnica Zavoda za kliničku mikrobiologiju Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu.
Veliki broj uzročnika
No, razvoj medicine donio je paradoksalno prednost bakterijama jer su dijagnostički i terapijski postupci postajali sve smjeliji i sve invazivniji. Otvarajući mogućnost relativno bezazlenim bakterijama da uđu u primarno sterilne prostore čovjekova tijela i tu izazivaju infekciju. Takve infekcije se i nazivaju infekcijama povezanim s bolničkom skrbi ili skraćeno bolničkim infekcijama. Izaziva ih velik broj raznolikih uzročnika koji najčešće nisu visoko virulentni, ali im je često smanjena osjetljivost na antibiotike. Tako problem bolničkih infekcija razlaže prof. dr. sc. Tambić Andrašević, objašnjavajući i otkud dolaze njihovi uzročnici.
– Bolničke infekcije najčešće uzrokuju bakterije koje normalno naseljavaju tijelo čovjeka, tzv. pripadnici ljudske mikrobiote, zajednice koja uključuje otprilike 1014 bakterijskih stanica. Ta bogata zajednica bakterija je neophodna za normalan život čovjeka. Najobilnija je u crijevu, na koži i sluznicama. No ni te dobre bakterije ne bi smjele dospjeti u primarno sterilne niše čovjekova tijela. To im se upravo omogućuje tijekom invazivnih postupaka kao što su kirurški zahvati ili uporaba urinarnih katetera i drugih invazivnih pomagala.
Kako je u bolničkoj sredini, naročito u jedinicama intenzivnog liječenja, visoka koncentracija bolesnika koji primaju antibiotike, velika je vjerojatnost da se među mikrobiotom osoba u takvoj sredini razmnože bakterije otporne na antibiotike. Ako takve, multiplorezistentne bakterije, ostanu u nišama koje prirodno nastanjuju to se neće ni primijetiti i to nazivamo kolonizacijom. No, ako dospiju u prostore tijela koji bi trebali biti sterilni (krvotok, mokraćni mjehur, razni drugi unutarnji organi) onda, kaže prof. Tambić Andrašević, izazivaju infekciju koju je teže liječiti ako je uzročnik otporan na antibiotike.
Infekcije opisane još u 17. stoljeću
Naravno da se s razvojem invazivnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka razmišljalo i o riziku nastanka infekcije kad se zadire u sterilne prostore tijela. Razvile su se tehnike zahvata i načini rukovanja s invazivnim pomagalima koji taj rizik svode na minimum. No, u praksi nažalost, do proboja tih zaštitnih principa ipak dolazi. Bakterije, najčešće one otporne na antibiotike, nalaze svoj put do sterilnih prostora i tamo izazivaju infekciju kao neželjenu popratnu pojavu liječenja neke druge bolesti, pojašnjava prof. dr. sc. Tambić Andrašević.
Razvoj infekcije u hospitaliziranih osoba je dodatno olakšan zbog često oslabljenog imunološkog stanja pacijenta koji se zbog svoje osnovne bolesti teže odupire infekcijama.
Prve infekcije povezane s bolničkom skrbi opisivane su već u 17. i 18. stoljeću. Čini se da su u to vrijeme najrizičniji postupci bili povezani s porodima u bolnici. Uz to se vežu podaci o smrtnosti inače zdravih rodilja i do 25 posto. Prvi liječnik koji je osim opisivanja infekcija zadobivenih tijekom liječenja u bolnici, ponudio i rješenja kako ih spriječiti je bio dr. Ignaz Philip Semmelweis (1818. – 1865.).
Pravilna higijena ruku
Iako je pokazao da se smrtnost rodilja na odjelu gdje je uveo pranje ruku prije pregleda drastično smanjila, trebalo je više godina dok se praksa pranja ruku uvriježila kao jedna od najznačajnijih metoda sprječavanja širenja bolničkih infekcija, a prof. dr. sc. Tambić Andrašević objašnjava i zašto:
– Situacija u bolničkom liječenju je danas mnogo kompliciranija negoli je to bilo u doba dr. Semmelweisa. No, kad su u pitanju bolničke infekcije pravilna higijena ruku i danas ostaje jedan od osnovnih postupaka u sprječavanju širenja rezistentnih bakterija i općenito nastanka bolničkih infekcija. Potreba za higijenom ruku je mnogo veća danas. Pri skrbi o bolesniku s mnogo potencijalnih ulaznih mjesta za razvoj infekcije se preferira utrljavanje alkoholnog dezinficijensa. Pranje ruku iziskuje previše vremena i postiže manju redukciju bakterija na rukama. U situacijama vidljive kontaminacije ruku i drugim dobro definiranim situacijama, potrebno je oprati ruke vodom i sapunom ili deterdžentnim antiseptikom. Ova mjera je ključna za zdravstvene djelatnike. No, moraju je se pridržavati svi sudionici u bolničkoj skrbi pacijenta.
To uključuje i samog pacijenta i njegove posjetitelje. U normalnom životu je očekivano da svakodnevno izmjenjujemo svoju mikrobiotu s ljudima s kojima smo u direktnom ili indirektnom kontaktu. No, u bolničkoj sredini treba to strogo ograničiti te se higijene ruku trebaju pridržavati i bolesnici i posjetitelji. Mogućnost prijenosa vidljivijih uzročnika, poput onih koji već uzrokuju infekciju u posjetitelja, premda i blažu, je veća u bolničkoj sredini. S obzirom na smanjenu obrambenu sposobnost hospitaliziranih bolesnika. Jasno da osobe sa simptomima infekcije, iako oni bili i blago izraženi, ne bi smjele dolaziti u posjete.
Pravila za bolničke posjetitelje
Pacijent i njegovi posjetitelji bi se trebali držati pacijentove zone i ne bi smjeli izmjenjivati ili dodirivati predmete u zoni drugih pacijenata, navodi. Pri ulasku i po izlasku iz zone pacijenta svi bi trebali oprati ruke. Osim toga pacijent bi se trebao strogo pridržavati i pranja ruku nakon izlaska iz toaleta.
U slučaju da ima simptome respiratorne infekcije trebao bi nositi masku kad god dijeli prostor s drugim ljudima.
Pacijentu koji ima vidljivu infekciju ili je koloniziran nekim od uzročnika od posebnog značaja mogu biti propisane i neke druge restrikcije. To će mu biti objašnjeno od strane odgovornog zdravstvenog djelatnika i ovisit će o vrsti uzročnika kojeg je kliconoša. Kliconoštvo bilo kojeg uzročnika, međutim, ne smije nikada biti razlog za nepružanje bilo kojeg oblika zdravstvene skrbi. Uz mjere izolacije, svi se dijagnostički i terapijski postupci mogu i moraju prilagoditi radu s bolesnikom koji može potencijalno biti izvor nekog uzročnika za ostale pacijente.
Nezavidna situacija u RH
– U borbi protiv infekcija više nije uvijek i bolje. Češće i dulje uzimanje antibiotika nego što je nužno nije poželjno. Tako nastaju bakterije otporne na antibiotike.
Češće nošenje rukavica nego što je potrebno je opasno jer često dovodi do propusta u higijeni ruku. I potencira raznošenje raznih mikroorganizama pa i onih od epidemiološkog značaja. Boravak u bolnici dulji od nužnoga za pružanje akutne skrbi nije poželjan zbog veće mogućnosti stjecanja bolničke infekcije i preopterećenja stacionarnog zdravstvenog sustava. Hrvatska se nalazi u nezavidnom položaju gdje u usporedbi s drugim zemljama u Europi ima veći broj bolničkih kreveta. A ima pak manji broj zdravstvenih djelatnika po glavi stanovnika. Moderna medicina mora ići u smislu pružanja zdravstvene skrbi kroz što kraći boravak u bolnici i nastavak liječenja ambulantno ili kroz dnevne bolnice. Kad je boravak nužan za pružanje akutne skrbi, skrb se treba odvijati u odgovarajućim prostornim uvjetima. Po mogućnosti u jednokrevetnim sobama i uz dovoljno zdravstvenih djelatnika.
