Rak dojke druge je najčešće sijelo raka na svijetu, pokazuju i posljednji globalni podaci. Otkriti bolest u što ranijoj fazi omogućuje bolje liječenje i njegove rezultate, generalna je po(r)uka koja u praksi nije jednako zaživjela, ne samo u svakoj zemlji nego su evidentne razlike unutar samih pojedinih zemalja. Nejednakost na putu pacijenta, jedan je od prioriteta koje EU mora rješavati, dio je poruka iz razgovora s dr. Isabel T. Rubio. Liječnica madridske Clinica Universidad de Navarra međunarodno je aktivna u nizu stručnih društava, ali i kao članica Breast Cancer Together Group u Europskom Parlamentu.
Rak dojke kao istaknuta tema, navodi se kao cilj u EU grupi čija ste članica. Stoji kako ova skupina u Parlamentu, uz ostalo, definira prioritete u borbi s ovom bolesti. Koji su to prioriteti?
Više je područja koja moraju biti prioriteti. Krenut ćemo od početka puta pacijenta kako bismo razumjeli koje su potrebe po pitanju skrininga i rane dijagnoze. Znamo, naime, kako pacijentice kojima je bolest otkrivena ranije imaju kraće liječenje i bolje ishode. Zato su važni programi ranog otkrivanja. No, u Europi uz zemlje koje godinama imaju uz dobre rezultate ovakve programe, postoje i zemlje koje ih uopće nemaju ili je odaziv jako nizak. Primjerice, u Švedskoj na skrining se odazove 92 posto žena. U Rumunjskoj je to tek deset posto. Stoga, na putu pacijenta u Europi velike su razlike te je na svakom području potreban napredak. Uz skrining, jednako je i po pitanju liječenja. Žene oboljele od raka dojke trebaju se liječiti u centrima upravo za ovu bolest i gdje rade specijalisti za dojku.
Dakle, da ne rade svi sve, da tako kažem?
Upravo tako, budući je dokazano kako ovakav način liječenja donosi bolje rezultate. Stoga je ovakvo liječenje druga stvar koja je prioritet u europskim zemljama. U mnogim europskim zemljama žena oboljela od raka dojke operira se u jednom centru, nastavlja liječenje u drugom, a pri tome liječenje ne vodi liječnik specijalist baš u području raka dojki. I kao treći prioritet bih navela dostupnost liječenja. Nemaju u Europi sve oboljele žene jednak pristup liječenju, kako kirurškom tako ni lijekovima. Čak i unutar iste zemlje postoje takve razlike u njezinim dijelovima i ustanovama. Smatram kako to ne smijemo tolerirati jer svi mi živimo u Europi.
Svi bismo morali imati jednaku šansu, što očito nije tako?
Morali bi, ali nemamo. Pacijentice oboljele od metastatskog raka dojke danas, sa svim novim mogućnostima liječenja, žive duže. I kao preživjele imaju sasvim drukčije potrebe nego pacijentice koje su preživjele rano detektiranu bolest. One imaju potrebe koje moraju biti ispunjene. Također, generalno, kad obolite od raka dojke, izliječite se i onda se nemate mogućnost vratiti na posao. To je nešto što je Europska komisija uzela jako ozbiljno u razmatranje i rad. Žene moraju imati mogućnost naprosto nastaviti sa svojim životom nakon bolesti.
I koji je status ova tri prioriteta što navodite, te koji su idući koraci?
Jedan od prioriteta Europske Komisije je Europski plan protiv raka. Sve zemlje imale su priliku dati svoja mišljenja prije nego je Plan finaliziran. Sada je to jako dobar Plan, ali glavni je problem – kako ćemo ga implementirati? Jer na papiru sve izgleda sjajno. No, u stvarnosti Plan je tek preporuka i ne može se zemlje natjerati da nešto učine. Sada smo u fázi da, primjerice, provjeravamo programe ranog otkrivanja i provjeravamo zašto nije u nekim zemljama implementiran ili zašto je u nekima nizak odaziv. Smatram I da nam je imperativ podizati svjesnost kod žena koliko je važno rano otkrivanje i takav program. Stoga smo sada u fazi da pratimo, provjeravamo što je koja zemlja usvojila, provodi, priprema. Treba sve ubrzati za implementaciju Plana protiv raka.
Za hrvatski program ranog otkrivanja raka dojke su najavljene promjene, proširenje dobnog raspona žena za program?
U zemljama u kojima je uspostavljen skrining postoje pojedine razlike. Kod većine program se provodio svake dvije godine za žene od 50 do 65 godina. Potom je preporuka Europske Komisije da program započinje ranije, od 40te godine i da se proširi na dob od 70 pa i 75 godina. Zato što smo vidjeli povećanje učestalosti bolesti u žena mlađih od 50 godina. Jednako tako, produženo je trajanje života i danas žene u 70im imaju aktivan život. Zašto te žene ne mogu biti dio programa? To iziskuje ulaganja, ne samo novac i opremu nego i radiologe. No, mora se promjeniti. Ne samo po pitanju dobi žena nego i načina na koji provodimo skrining budući da nema svaka žena jednak rizik za rak dojke.
Ako imate nizak rizik, čemu mamografija svake godine ili svake dvije godine. S druge strane žena u visokom riziku ne treba čekati mamografiju svake dvije godine. Zato smatram kako će u narednim godinama doći do promjena upravo na taj način jer ne treba svaka žena jednak skrining što pokazuju istraživanja u tijeku, ali i neki rezultati. Mislim da će narednih godina tu nastupiti velike promjene upravo radi toga i da će se razlikovati programi za žene niskog, umjerenog i visokog rizika za rak dojke.
To zvuči kao velika promjena, možete li objasniti istraživanja koja spominjete oko razlika rizika za rak dojke?
Postoji neki generalni rizici za apsolutno svakog. Poput, kad je bila prva menstruacija, jeste li rodili, dojili, koristili hormonsku terapiju, obiteljska povijest bolesti. I tu je genetika, danas gledamo upravo u genetiku svake osobe. Jer ako imate određene mutacije onda je jasan i rizik za bolest. Primjerice, ako utvrdimo rizik od 30 posto, ta žena treba imati drukčiji skrining od žene koja ima drukčiju obiteljsku anamnezu, rodila je, nema genske mutacije itd. Njezin rizik je, recimo tako, deset posto za oboljeti od raka dojke tijekom života. Na ovaj način mi moramo dokazati kako ćemo uspjevati što više bolesti otkrivati u što ranijoj fazi i kako te pacijentice imaju bolje ishode liječenja.
Ovo zvuči poput revolucije u detekciji pa u konačnici i rezultatima liječenja raka dojke?
Tako je, i smatram kako će se kroz desetljeće puno toga promijeniti.
Što biste kao liječnica i žena, svim ženama preporučili za smanjiti rizik da možemo same učiniti za sebe, što savjetujete svojim bližnjima, prijateljicama?
Prvo – odazovite se na skrining. Svaka žena od 40te godine nadalje treba otići na preventivni pregled. Drugo – vježbajte, bilo kakva fizička aktivnost dva, tri puta tjedno. Štogod vam odgovara, samo fizičke budite aktivne. Dokazano je da i oboljele žene koje su fizički aktivne bolje toleriraju liječenje. Smatram da bi tjelovježba trebala biti propisivana od liječnika. I kao treće, mogu reći – mislite što jedete. Previše prerađevina, šećera, masnoća, nikako nije dobro. Jedite voće, povrće, žitarice. I znam kako to većina žena zna, a opet ne čini. Novije generacije svjesnije su ovoga. Promjenite lifestyle, primjenite ova pravila koja zvuče jednostavno, ali znam kako nisu i nije ih lako uvesti u vlastiti život. No, doista pomaže.
