Studija pruža nalaze koji bi mogli dovesti do strožih međunarodnih propisa. Odavno je poznato da nekoliko kemikalija koje se koriste u plastičnim igračkama u različitim dijelovima svijeta mogu štetiti ljudskom zdravlju. Ali, roditeljima je teško smisliti načine kako izbjeći plastične igračke i kako znati koje koje sadrže moguće zdravstvene rizike za djecu.
Propisi i deklaracije pri označavanju razlikuju se među regijama i zemljama i ne postoji međunarodni sporazum o tome kojim tvarima treba zabraniti upotrebu u igračkama. Propisi i međunarodni popisi „kemikalija od važnosti“ u igračkama uglavnom se usredotočuju na određene skupine tvari s poznatim štetnim svojstvima, poput ftalata, ali ne pokrivaju širi spektar kemikalija koje se nalaze u plastičnim igračkama.
Istraživači iz Danske, surađujući sa Sveučilištem Michigan i UN-ovim okolišnim odjelom, istražili su to pitanje, analizirali podatke o kemijskim funkcijama i količinama pronađenim u plastičnim igračkama te kvantificirali povezanu izloženost djece i potencijalne zdravstvene rizike. Kemikalije su rangirali prema zdravstvenom riziku i usporedili rezultate s postojećim popisima posebnih tvari iz cijelog svijeta. Studija je objavljena u časopisu Environment International.
Od 419 kemikalija 126 vrlo rizičnih
Od 419 kemikalija koje se nalaze u tvrdim, mekim i pjenastim plastičnim materijalima koji se koriste u dječjim igračkama, identificirano je 126 tvari koje potencijalno mogu naštetiti dječjem zdravlju sve do rizika od razvoja karcinoma, uključujući 31 plastifikatora, 18 usporivača plamena i 8 mirisa. Štetnost u studiji znači da procijenjene doze izloženosti premašuju regulatorne referentne doze ili da rizik od raka prelazi regulatorne pragove rizika. Te tvari treba zamijeniti sigurnijim i održivijim alternativama, što naglašava i Peter Fantke, profesor na Danskom tehničkom Sveučilištu i vodeći istraživač u studiji. Nicolò Aurisano, prvi autor studije, objašnjava da proizvođači igračaka obično ne daju nikakve podatke o kemijskom sadržaju u igračkama, a nedostaju baze podataka o sastavu igračaka. Stoga su istraživači morali prikupljati i proučavati informacije o sadržaju kemikalija u materijalima za igračke na temelju podataka o kemijskim testovima za određene igračke iz 25 različitih recenziranih studija.
Kombinirajući kemijski sadržaj s karakteristikama materijala i obrascima upotrebe igračaka, poput vremena koliko se dijete obično igra s igračkom, stavlja li je u usta i koliko se igračaka nalazi u kućanstvu po djetetu. Koristili su složene podatke za procjenu izloženosti i usporedili doze izlaganja s onima koje su neprihvatljivi rizici za djecu.
Zamjena sličnim alternativama
Rezultati otkrivaju da djeca u zapadnim zemljama u prosjeku imaju oko 18 kilograma plastičnih igračaka, što dokazuje velike količine plastike kojom su djeca svakodnevno okružena. Kemikalije za koje su istraživači utvrdili da mogu izazvati zabrinutost za dječje zdravlje uključuju, na primjer, široko poznate ftalate i bromirane usporivače plamena, ali i dva plastifikatora butirata TXIB i citrata ATBC, koji se koriste kao alternativa nekim reguliranim ftalatima.
Autori tvrde kako spomenute alternative indiciraju visok potencijal rizika od raka u djece, i sugeriraju zamjene materijala, ali ne tako kao sad kad se jedna štetna kemikalija zamjenjuje sličnom štetnom alternativom. Sve u svemu, meka plastika uzrokuje veću izloženost određenim štetnim kemikalijama, a izloženost udisanjem dominira u ukupnoj izloženosti djece rizicima, jer djeca potencijalno udišu kemikalije koje se šire iz svih igračaka u sobi, čak i kada dodiruju samo jednu igračku.
Svakodnevno prozračivanje
Postoje mnogi popisi koji informiraju o „kemijskim sredstvima koja zabrinjavaju“ u različitim proizvodima i materijalima. Međutim, trenutno nedostaju bilo kakve informacije o razinama na kojima bi uporaba kemikalija u različitim primjenama bila sigurna i održiva. U studiji su zato postavljene koncentracije pojedinih materijala za koje se procjenjuje da su maksimalno prihvatljive. To će omogućiti proizvođačima da se pridržavaju referentnih vrijednosti za različite kemikalije i dati tvrtkama u ruke alat za dalji razvoj proizvodnje igračaka i njiovih materijala.
Roditeljima će i dalje biti teško izbjegavati upotrebu plastičnih igračaka koje mogu sadržavati štetne kemikalije sve dok regulatorna tijela ne uključe sve te tvari i ne riješe izloženost igračkama koje se proizvode izvan Europe pa uvoze na europsko tržište. Dobar savjet istraživača stoga je da smanjite potrošnju plastičnih materijala općenito, da izbjegavate upotrebu mekanih plastičnih igračaka i ne zaboravite svakodnevno dobro prozračivati dječju sobu.
