Iznimno učestale, jednako tako i neprepoznate, a u javnosti uvijek nekako “na margini”. Bubrežne bolesti svakodnevnica su brojnima no nikad dovoljno u javnom fokusu. Mahom ih spominjemo kao moguću posljedicu kakvih drugih dijagnoza ili, da tako kažemo, kad je već kasno, kad su otkazali. Istina, tema su i kad govorimo o transplantacijama. Jer to je područje u kojem je Hrvatska postala svjetski brend. Dio tima, dio tog puta pacijenta i onog koji će dospjeti do transplantacije te ostalih bubrežnih bolesnika, čini prof. prim. dr. sc. Lada Zibar.
Kako ste se odlučili za ovu specijalizaciju i profesionalno “baviti bubrezima”?
Fakultet sam završila davno, još prije rata, i tada su bubrežne bolesti imale prilično drukčiji status i tretman. Nije, naprimjer, bilo dostupnih središta za dijalizu na svakom koraku, kao danas. Osječka dijaliza je, kao druga najstarija u državi, nakon riječke, bila jedina u Slavoniji i Baranji i očekivalo se da će se ta djelatnost širiti. O transplantacijama bubrega, osim u Rijeci i Zagrebu, nije bilo spomena ni u mašti. Mene je “bavljenje” bubrezima privuklo odmah nakon završetka faksa, ali me privlačila i kirurgija tako da sam željela biti urolog. U ono vrijeme to baš nije bilo dostupno ženama i tako sam postala najprije internistica na dijalizi, koja je tada bila dio urologije, a tek puno poslije smo se i službeno isprofilirali u nefrologe. Razlika između urologa i nefrologa je u vrsti liječenja bubrežnih bolesti – urolozi to čine kirurški, a nefrolozi lijekovima i postupcima dijalize. Danas sam sretna što sam nefrolog, a ne urolog. Nekad bude OK ako se želje ne ispune jer su promjenjive i budućnost nam otkrije koješta na što nismo računali. Za ovih mojih više od tri desetljeća, koliko se bavim bubrežnim bolestima, nefrologija (a i urologija) doživljavaju ono što postaje povijest, a osobito na nacionalnoj razini. Otvaraju se dijalitička središta, a hrvatska transplantacija postaje svjetski lider. Farmakološke mogućnosti se razvijaju, biopsija bubrega postaje rutinska, nefropatologija cvjeta…Imunologija koja prati nefrologiju ne zaostaje. Tehnologija se razvija pa tako ni robotička kirurgija u urologiji više nije eksperimentalna.
Što vam je u liječničkom smislu, nakon desetljeća iskustva i prakse, da tako kažemo, danas najveća intriga, zagonetka?
Zanima me u kojem će se smjeru u budućnosti razvijati nadomjestanje bubrežne funkcije. Hoće li današnji model transplantacije bubrega biti nešto sasvim čudno nekim budućim generacijama. Već sada se razvijaju svinjski presadci. A tko zna što će znanost uspjeti s tzv. umjetnim bubrezima. U skupini glomerulskih bolesti mislim da su presudna istraživanja uzroka tih bolesti pa da se terapija može odmaknuti od preporuka utemeljenih na pokušajima koji uspjevaju ili ne uspjevaju, a uglavnom djeluju na mehanizme kojima često nedostaje znanje o onom početnom poremećaju. Zanima me i stvarni domet prevencije i ranog otkrivanja bubrežnih bolesti.
Hrvatska ima sjajne rezultate u transplantacijama općenito pa tako i u transplantaciji bubrega. Koliko smo tu napredovali i koji bi bio nekakav idući iskorak?
Pragmatično napredujemo ako povećavamo raspoloživost donora. Stvarno napredujemo ako razvijamo nehumane izvore bubrega za transplantaciju. Tehnički se razvija već spomenuta robotika. Ono na što ne smijemo zaboraviti je etičnost koja mora postavljati granice i u tom području.
Svjedočite li kakvim promjenama kroz godine prakse – mijenja li se ( i kako ) profil bubrežnog bolesnika, koje su bolesti najčešći uzroci otkazivanja rada bubrega?
Da, mijenja se i epidemiologija bubrežnih bolesti. Danas je najviše dijabetičkih i hipertenzivnih bubrežnih bolesti, a potom glomerulskih. Kada sam počela raditi na dijalizi, početkom devedesetih, česta je bila endemska nefropatija, bolest Posavine. Danas je više nema, a čak je i službeno ime promijenila. Tada je česta dijagnoza bila i kronični pijelinefritis, a danas tu kazuistiku rijetko susrećemo. Ono što je novije prema učestalosti je da je ovo vrijeme kroničnih bubrežnih bolesti već transplantiranih bubrega. Glomerulske se bolesti danas bolje i brže dijagnosticiraju i liječe pa im se mijenja dinamika napredovanja prema bubrežnom zatajenju.
