Fobije i strahovi nisu rijetkost. Da je suočavanje s vlastitim strahovima jedno od rješenja te kako ih odagnati, pokazuju i primjeri sa Zavoda za integrativnu psihijatriju u sklopu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Osijek. Prema riječima voditeljice Zavoda, prof. prim. dr. sc. Dunje Degmečić osobe s izoliranim simptomom fobičnih obrazaca uglavnom se ne javljaju. Fobije se najčešće pojavljuju kao komorbiditeti drugih poremećaja. Zanimljivo je da se fobija, naglašava psihijatrica, može pojaviti sama od sebe bez poznatog povoda. U oko 20 posto slučajeva spontano sama i nestane. Ipak, psihološke teorije pokazuju, da fobije najčešće nastaju prenošenjem ponašajnih obrazaca. Sa starijih, bliskih osoba (na dijete najčešće promatrajući ustrašenu majku ili bliskog člana obitelji).
Strah od riječi
– Ne možemo sa sigurnošću reći postoje li genetske predispozicije za pojavu fobija. Fascinantno je da se fobije jave i bez da im je prethodio traumatski događaj. I naravno nerijetko nakon njega. Primjerice, ako netko padne sa skele, može se dogoditi da počne strahovati od visine, jer taj događaj osoba interpretira kao opasnost. Dok se osobe nose sa svojim strahovima i strahovi ih ne sprječavaju u svakodnevnom funkcioniranju, neće se odlučiti za pomoć liječnika. No ukoliko ih fobije onemogućuju u svakodnevici, potražit će pomoć – pojašnjava prof. Degmečić. Dodaje da su vrlo česti slučajevi straha od javnog nastupa što pripada kategoriji socijalne fobije. Liječniku se javljaju zbog olakšavanja treme i želje da se ne osramote pred velikom skupinom ljudi. No, katkad su fobije, kaže naša sugovornica, vrlo fascinantne baš kakav je i ljudski um. Tako se prisjeća pacijentice koja je imala strah od – riječi!
– Strahovala je od prevelikog broja riječi u kratkom vremenu. Razvila je izbjegavajuće ponašanje u komunikaciji. To je dovelo do osamljivanja uz kliničku sliku depresije – prisjeća se dr. Degmečić. Bilo je vrlo teško obaviti razgovor s nekime kome su riječi, prema opisu pacijentice, poput metaka. Riječi su je, kaže, pogađale i psihički i fizički. Srećom, uz terapiju lijekovima i nakon provedene terapije izlaganjem, odnosno izgovaranjem najprije jednostavnih rečenica pa potom onih složenijih, uspjela se riješiti svoje fobije, te ponovno uspostaviti primjenu komunikaciju sa svojim bližnjima i okolinom.
Strah od dizala
Poznate su isto tako i fobije od zatvorenog prostora, visine, raznih kukaca, pokretnih stepenica pa čak i bijelih linija na cesti. Svaka od tih fobija izlječiva je ako je pacijent aktivni sudionik i ima motivaciju sudjelovati u terapijskom procesu. Na primjer terapiji izlaganjem ili nekom drugom od ostalih terapijskih pristupa.
– Uzmimo na primjer strah od vožnje dizalom. U razgovoru i suradnji s osobom napravi se terapijski plan., te se osoba postupno izlaže situaciji koju doživljava traumatskom. U ovom slučaju vožnja dizalom, Najprije se šeće oko dizala nekoliko dana uz pomoć pratnje. Potom samostalno. Nakon toga će ući i izići iz dizala, pa otići jedan kat i lagano svakim novim danom dobivati nove zadatke. Nažalost, mi svi teško izlazimo iz zone komfora. Prvo terapijsko načelo jest motivacija za aktivnim sudjelovanjem u terapijskom procesu. Tu je i tzv. strah od straha koji nije rijedak – kazuje dr. Degmečić. Prisjeća se pacijenta koji je uz fobiju imao i panične napade koji su ga onesposobljavali u funkcioniranju. Stoga je uza se, u unutarnjem džepu sakoa uvijek nosio tabletu. Smatrao je da će, ako mu se nešto dogodi, tableta koja je uz nega brže djelovati. On se osjećao sigurnije jer mu je tableta, bila „blizu srca”. Zanimljivo je da je tako uspio smanjiti razine anksioznosti, kaže naša sugovornica.
Koronafobija
U posljednje vrijeme često se događa koronafobija, odnosno strah od oboljenja od koronavirusa.
– Ljudi razviju izbjegavajuće ponašanje od odlaska na mjesta gdje je puno ljudi, pretjerano koriste dezinfekcijska sredstva, a sve to doznajemo nakon što nam sami kažu tijekom razgovora. U kliničkoj praksi to nazivamo strah od zaraze sa bakerijama, virusima.. Osobe su u stalnoj pretjeranoj brizi da se ne zaraze, pretjerana briga može prerasti u patološki strah koji osobu paralizira i onemogućava u fukcioniranju u svakodnevnom životu. – pojašnjava dr. Degmečić, rekavši i to da je, dakako, dobro što su pojavom pandemije mladima a i ostaloj populaciji ušle u naviku mjere opreza i održavanje higijenskih navika, no neki ipak pretjeraju u tome.
Ključ je u osobi
– Ključ je u osobi koja mora htjeti promjenu. Naime, ako fobija zaguši osobu do mjere da ne može funkcionirati, da izbjegava komunikaciju i treba pratnju, odnosno sigurnost zaštitnika, tada osobe obično traže pomoć. Onaj tko, recimo, ima fobiju od vožnje avionom, taj se avionom ne mora voziti. Može dugoročno izbjegavati frustrativnu situaciju – kaže dr. Degmečić. Naglašava da liječenje od fobija ovisi o preferencijama osobe. Netko se uz farmakoterapiju odlučuje krenuti i na kognitivno-bihevioralnu terapiju te terapiju izlaganjem.
Iako u brojnim slučajevima bilježi potpune oporavke, dr. Degmečić kaže kako ima i povratnika. To je razumljivo, s obzirom na prirodu psihičkih poremećaja ali i brzinu današnje svakodnevice koju svi proživljavamo. Također može se dogoditi reaktivacija fobičnih strahova nakon proživljavanja novih traumatskih događaja.
– Različite fobije i strahovi obično se počinju javljati u ranim 20-im godinama života. No, kako sam i napomenula, ljudski um je fascinantan i nedokučiv. Tako da uopćenog pravila za pojavnost fobija nema. Niti u dobnim granicama, tako ni u vrstama fobija – zaključuje dr. Degmečić.
