Dnevno čujemo za dijagnoze bolesti drugih osoba, ne izravno od bolesnika, pa i kada se oni ne bi složili s tim da se raspravlja o informacijama o njihovu zdravlju.
Postoje slučajevi kada javnost ima pravo na informaciju ako je u pitanju javna osoba i kada je njezino zdravstveno stanje od društvenog interesa. Ako to nije slučaj, time se izravno krše prava bolesnika ili osobe koja ne mora biti bolesna, ali je podvrgnuta nekoj zdravstvenoj proceduri. Pravo na povjerljivost, Zakon o zaštiti prava pacijenata regulira člankom 25. U njemu se kaže:
Pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka.
Pacijent ima pravo dati usmenu ili pisanu izjavu o osobama koje mogu biti obaviještene o njegovu prijemu u stacionarnu zdravstvenu ustanovu kao i o njegovom zdravstvenom stanju. Pacijent može imenovati i osobe kojima zabranjuje davanje tih podataka. No, pravo na povjerljivost odnosi se na sve dijelove sustava u koje bi osiguranik mogao dospjeti i nema nikakvog razloga da odmah u kontaktu s medicinskim stručnjacima istakne ako mu je pravo na povjerljivost važno. Posebno je to važno jer postoje vrlo delikatne situacije u kojima pacijent želi informacije razmjenjivati samo s onima koji ga liječe. To na samom početku ili za vrijeme liječenja može raspraviti sa zdravstvenim profesionalcima.
Za prekršaj prava na povjerljivost Zakon je predvidio novčanu kaznu za sve pa i privatne zdravstvene radnike te odgovorne osobe.
