Kroz narednih nekoliko godina Hrvatskoj je za zdravstvo na raspolaganju više od pet milijardi kuna europskog novca. Samo je jedna to brojka i podatak koji se mogao čuti na okruglom stolu naziva Smanjenje zdravstvenih razlika u Hrvatskoj i EU upotrebom kohezijskih fondova. Temu je potaknuo i organizirao zastupnik u Europskom parlamentu, doc.dr.sc. Tomislav Sokol. Uz ostalo u samom uvodu događaja zastupnik Sokol naveo je konkretan podatak o razlikama unutar same Unije na čijem istoku „građani imaju 40 posto šanse više umrijeti od raka nego na zapadu Europe”. Kako sama razlika tako su veliki i uzroci tom postotku. No, zastupnik Sokol dio svojeg rada ističe upravo u temi zdravstva koje, kako nam je rekao, postaje od marginalne dominantna tema u EU.
Preventabilne smrti dijelom ste objasnili i kroz izostanak zdravstvene pismenosti. Upravo dominantne teme koja definira naš sadržaj i koju se kao medij trudimo nametnuti, koliko je važnom vi smatrate?
Pitanje zdravstvene pismenosti je jedno od pitanja o kojem se možda toliko ne govori u javnosti ili nije medijski atraktivno, ali za dugoročnu održivost samog sustava i za zdravlje stanovništva je izuzetno važno. Bio sam član Posebnog odbora za borbu protiv raka Europskog parlamenta koji je donio svoje izvješće o Europskom planu protiv raka gdje je upravo najveći naglasak stavljen na prevenciju. U njemu su sadržani svi bitni elementi, i sama zdravstvena skrb i zaštita osoba koje su preboljele rak, ali prevencija je postavljena u centar, između ostalog zato što se tu s najmanjim ulaganjima može postići najviše. Smatra se da se oko 40 posto slučajeva raka može spriječiti adekvatnom prevencijom.
Dakle, toliko imate manje oboljelih itoliko su manji troškovi za zdravstveni sustav. Pri tome su obuhvaćeni pretilost, pušenje, konzumacija alkohola i ostale nezdrave navike. To nije jedini aspekt zdravstvene pismenosti. Ali smatram da upravo element koji se tiče prevencije treba posebno naglasiti. Naročito vezano uz bolesti koje izazivaju najveću smrtnost; kardiovaskularne i onkološke bolesti. Struktura stanovništva je sve starija, životni vijek je sve dulji što je dobro, ali to znači da i troškovi zdravstva enormno rastu. I to se neće moći održati ako samo liječimo simptome, a ne bavimo se uzrocima.
Osim što nemamo provedenu ni ranije provođenu zdravstvenu kulturu, što pokazuju i naše brojke, vi navodite primarnu prevenciju i primarnu zdravstvenu zaštitu. Liječnike primarne naziva se gate keeperima, čuvarima sustava, no oni odavno apeliraju na višak administrativnog posla. Kako možemo očekivati da samoinicijativno rade na zdravstvenom opismenjavanju?
Svakako treba vidjeti koliko se administrativnog dijela može reducirati. Većina su u Hrvatskoj koncesionari pa oni kao samozaposleni imaju više administracije nego liječnici zaposleni u nekoj ustanovi. Treba vidjeti kako se to može poboljšati. U svakom slučaju su nam potrebna investiranja, povećanje broja liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Pogotovo u slabije dostupnim područjima kao što su otoci i ruralna područja te dodatna ulaganja u digitalna rješenja koja mogu rasteretiti zdravstvene radnike od suvišnog posla.
EU daje te mogućnosti, ali nije stvar ulaganja samo u stipendije i specijalizacije. Moramo stvoriti i radne uvjete koji će zdravstvenim radnicima biti adekvatni. Moramo primarnu učiniti atraktivnijom za ljude, reducirati nepotrebno administriranje koliko je moguće. I poraditi na jasnom pravnom definiranju njihovih javnozdravstvenih obveza. Posebno je važno, kao što ste i sami rekli, da bi oni trebali biti gate keeperi. Odnosno raditi selekciju na način da se na sekundarnoj i tercijarnoj razini obavlja samo ono što se doista ne može obaviti na primarnoj razini.
Odlazak medicinskog kadra ulaskom u Uniju primjetan je u svim članicama pa tako i kod nas. No, ukupno je danas više liječnika u našem sustavu. S obzirom na čekanja pacijenata, je li to onda stvar organizacije, a ne brojčanog kadra?
Puno je već uloženo u zdravstvenu radnu snagu. RH je tu negdje u europskoj srednjoj trećini što se tiče roja liječnika na 100 000 stanovnika. Postoje neka područja u kojima postoji suficit kadrova, a neka su, nažalost, deficitarna. To su uglavnom naslijeđeni problemi, ali je definitivno nešto što se treba adresirati. Općenito, problem optimizacije resursa, ali i opreme je nešto što nam je jako važno. To ne treba značiti potpunu centralizaciju nego treba raditi i na jačanju regionalnih centara da na svojoj razini obave što više toga što po prirodi stvari spada u sekundarnu zdravstvenu zaštitu, da se ne mora za sve ići u Zagreb. Planiranje i organizacija su nešto što nam je apsolutno potrebno kako bi resursi bili fokusirani tamo gdje su najviše potrebni. Ono što je svakako važno je da senekad moraju povući i neki nepopularni potezi, a da za to postoji podrška javnosti, što nije uvijek slučaj.
Jeste koristili zdravstvene sustave drugih zemalja, jel možete dati neku osobnu komparaciju?
Uspoređivao sam različite sustave i tu sam vidio da su slični problemi svugdje. Pitanje organizacije, uloge primarne zdravstvene zaštite, deficitarnost pojedinih specijalizacija, suficit na drugim, financijska održivost. Svugdje postoji problem s limitima, minusima jer jednostavno ne možete iz poreza i doprinosa pokriti sve troškove zdravstvene zaštite. Troškovi rastu enormno i zbog većeg broja starijeg stanovništva i zdravstvene tehnologije koja je sve skuplja. Ako govorimo o socijalnosti sustava, da u Hrvatskoj imamo irski zdravstveni sustav gdje svega oko 32 posto stanovništva ispod određenog imovinskog cenzusa ima pravo na puni opseg javno financirane zdravstvene zaštite, vjerojatno bismo imali revoluciju.
O ovom sustavu izašao je stav slovenskih liječnika koji socijalističke postavke smatraju danas neodrživima. Smatraju da ne može biti jedan osiguravatelj i da i liječnik i pacijent mogu birati na osnovu kvalitete gdje će raditi odnosno liječiti se, neovisno o pravnom statusu, osnivaču itd.
Generalno trebamo zadržati javni socijalni sustav temeljen ne na nečijoj mogućnosti da se plati, nego na potrebi. Da se pokriva i da država brine za osobe sukladno njihovim medicinskim potrebama. Mislim da je to ključ. Može li se bolje organizirati? Sigurno da može. Što se tiče uloge privatnog sektora, ne treba ih u startu gledati kao neke neprijatelje i zlo. Važno je da pravni odnosi i (ugovorna) suradnja privatnih pružatelja usluga s javnim sustavom budu jasno regulirani, bez nejasnoća i sivih zona. Naprosto, trebaju se znati prava i obveze.
Upozorili ste da ne smijemo dopustiti si propustiti europski novac?
Moramo osvijestiti koliko se toga može iskoristiti u zdravstvu. Ta je prilika propuštena 2013. kad je vrlo loše napravljeno programiranje. Sada su stvari puno bolje, razvijenija je svijest o tome koliko možemo unaprijediti naš zdravstveni sustav europskim sredstvima. Drugo, činjenica je da zbog covida 19 i Nacionalnog plana oporavka i otpornosti u svim državama programiranje sredstava kasni, prvenstveno zbog preopterećenosti Europske komisije. Vremena će sada, kako se čini, biti manje nego u prethodnom sedmogodišnjem razdoblju. Moramo se što više administrativno kadrovski kapacitirati da bi ta sredstva mogli iskoristiti, projekti će se morati raditi brže.
Jesu zacrtani prioriteti kad je u pitanju zdravstvo?
To svakako treba biti primarna zdravstvena zaštita. Potom, hitna zdravstvena zaštita, pogotovo ovaj dio koji se tiče helikopterskog prijevoza bolesnika. Kao i optimizacija organizacije u bolničkom sustavu s tim da su posebna priča Zagreb i obnova bolnica stradalih u potresu te Nacionalna dječja bolnica kao jedan od nacionalnih prioriteta. Zdravstvo, koje je tradicionalno bilo marginalna tema u Brusselu, danas je puno značajnije pitanje na razini Europske unije nego što je bilo prije pet ili deset godina. Ono postaje jedna od prioritetnih politika EU. Dok imamo taj politički momentum trebamo što više iskoristiti ova rekordna europska sredstva. Kako bismo podignuli razinu zdravstvene zaštite i poboljšali skrb za hrvatske pacijente.
