Naime, Valerija se rodila s dijagnozom cerebralne paralize, koja joj otežava pokretljivost desne strane tijela, dok je lijeva strana tijela posve funkcionalna kao i kod zdravih osoba. No, ova mlada djevojka ne očajava, jer kako kaže ona u svom mozgu točno zna koju i kakvu kretnju želi napraviti, ali u tome ju sprječava samo tijelo koje zbog bolesti ne može pratiti željene pokrete, pa se ona ne štedi s fizikalnom terapijom, vježbama i operacijama. Uz to na sve načine pokušava živjeti i normalan život jedne 20 –godišnjakinje, pa je u Osijeku na Filozofskom fakultetu upisala preddiplomski studij hrvatskog jezika, književnosti i pedagogije, gdje je uspješno stigla već do treće godine.
– Ja imam takav karakter. Oduvijek sam nasmijana i sretna kad mogu nešto napraviti sama. Naime, ja sve radim sama, ali svojim tempom i posebno sam sretna što mi nikada nije trebalo pomagalo za hod, iako iza sebe ima šest operacija, priča Valerija, koja se trenutačno u Varaždinu sa svojim zaručnikom Goranom oporavlja od posljednje operacije.
Pobjednička upornost
–Prohodala sam tek u trećoj godini života, ali na prstima i zbog toga sam opetovano išla na operacije produženja Ahilove tetive na obje noge. Tako sam na operacijama bila prvi put 2003. U četvrtoj godini života, te potom 2007., 2010. i 2014., a posljednja je bila sada u studenom prošle godine. Nakon pretposljednje operacije 2014. godine liječnik u Lovranu je rekao kako su iscrpili sve mogućnosti i kako on ne vidi što bi se još moglo napraviti,a ja i dalje nisam mogla hodati kao zdrava osoba. Nikako se nisam mirila s tom situacijom i bila sam očajna. Kako sam u to vrijeme išla u srednju školu u Varaždinu, bio mi je problem putovati u toplice na rehabilitaciju i izostajati iz škole i svoje stanje sam zapustila punih sedam godina. Tetiva na lijevoj nozi se opet ukočila i skratila i s godinama sam sve teže hodala. Tako sam s 19 godina odlučila uzeti stvar u svoje ruke i otišla sam na Kliniku za ortopediju Šalata u Zagrebu. U prvi mah niti u ovoj bolnici nisu bili previše optimistični i rekli su mi da za cerebralnu paralizu nema lijeka i da jedino mogu održavati svoje stanje. Nisam to željela prihvatiti jer znam da mogu i hoću hodati, priča ova mlada Varaždinka na studiju u Osijeku.
Moglo bi se reći kako je Valerija svojom upornošću naletjela na ortopeda dr. sc. Ozrena Kubata na Klinici za ortopediju Šalata, koji joj je nakon pregleda rekao ono što je i sama željela čuti, a to je da nije stvar u tome da li se ona želi ili ne operirati, već da mora operirati treći nožni prst koji se zbog spazma spustio ispod drugih prstiju i kojemu je prijetila gangrena.
S optimizmom u budućnost
– Na operaciju sam otišla 5. studenog i sve je dobro prošlo, te sada mogu jednako stati na obje noge, a moram odrađivati intenzivne fizikalne vježbe. Problem je što ja nakon 18 godine više nemam pravo na fizikalnu terapiju osim poslije ovakvih zahvata. No, ako se zapustim sve se pogorša, posebice opseg mojih pokreta i jako puno bi mi značilo da barem dva puta tjedno mogu uvijek odlaziti na fizikalnu terapiju, priznaje Valerija.
Inače, Valerija kaže kako vjeruje da će svojim naporima jednog dana biti vrlo blizu onome što mogu i posve zdrave osobe. – Iako je svaka osoba koja boluje od cerebralne paralize priča za sebe i svakome se bolest manifestira na neki drugi način, moja je poruka da ne treba odustati i ne smijemo reći nema lijeka za ovu bolest. Sve mogu, jer ako mogu u glavi, naći ću načina da to napravim i svoji tijelom koje odbija poslušnost, poručuje optimistična Valerija Crnov.
