Prazan papir može biti terapija, a ponekad kao sada i prava kazna.
Jer sve što napišem neće biti dovoljno dobro da pokaže koliko je tužno što je ovaj svijet ostao bez Ljiljane Pranjić. Život je htio da ju spominjem u društvu dan ranije. Spominjem kao primjer nevjerovatne fajterice i tješim zabrinutu prijateljicu s jednakom dijagnozom. Praktički sam je „propisala” kao da je recept, „ne brini, moraš se upoznati s Ljiljanom”. I nisam tu mislila na dijeljenje savjeta u smislu dobrih onkologa, mogućih terapija, naprotiv nego da joj njezina priča daruje energiju, ljubav, volju ma strast za životom. Ne samo ova žena, ne samo tolike oboljele žene nego svi mi skupa ostali smo bez velikog kotačića promjene.
Direktne, elokventne, hrabre žene koja je i kad je mogla i kad to nije odazivala se na aktivnosti, inicijative ma sve što se činilo kako bi se čulo i vidjelo oboljele od raka dojke.
Jednom sam joj poručila nešto u smislu da njezini postovi djeluju iscjeljujuće, kao terapija za dobro jutro. Nisam joj rekla da bi me njezine „priče iz dvanaeste kućice” nekad i posramile, ona je imala takav duh u bolesničkoj postelji koja se prema njenom pismu i energiji činila kao luksuzni hotel, a toliki od nas smo pa i u luksuznom hotelu i bez te beštije u sebi bili manje sretni.
Draga Ljiljana, hvala ti na svakom slovu i osmijehu.
