Autoimuni encefalitisi (AIE) predstavljaju značajan udio u ukupnom broju upalnih bolesti mozga. Oko 20 do 40 posto svih slučajeva encefalitisa ima imunološku ili autoimunu pozadinu. Ukupna incidencija autoimunih encefalitisa kreće se oko 1 do nekoliko slučajeva na 100 tisuća stanovnika godišnje, s tim da novija istraživanja pokazuju porast svijesti o bolesti i dijagnostike (primjerice, u nekim tercijarnim centrima incidencija je procijenjena na oko 11,6 do 18,8 na 100 tisuća stanovnika, ovisno o dobi i kriterijima).
Anti-NMDAR encefalitis je najčešći oblik protutijelima posredovanog encefalitisa, a slijede ga drugi oblici poput encefalitisa vezanih uz LGI1, CASPR2, GABA receptorska protutijela i paraneoplastični oblici. Anti-NMDAR encefalitis najčešće pogađa mlade odrasle osobe i djecu (srednja dob pojavnosti je oko 10 godina ili u mlađoj odrasloj dobi), uz izraženiju prevalenciju kod mlađih žena, često povezan s teratomom jajnika (tumor jajnika).
Drugi oblici (poput LGI1 encefalitisa) češće pogađaju starije osobe (srednja dob iznad 60 godina) i češći su kod muškaraca.
Značajan postotak autoimunih encefalitisa povezan je s tumorskim procesima (paraneoplastična etiologija), čija incidencija prati učestalost osnovnog maligniteta. Bez liječenja, autoimuni encefalitis može uzrokovati ozbiljne posljedice, uključujući smrt. No, liječenje može dovesti do oporavka. Mnogi bolesnici s AIE-om se potpuno oporave, ali neki mogu imati trajne tegobe.
Simptomi ovisno o vrsti autoimunog encefalitisa
Simptomi autoimunog encefalitisa mogu se razlikovati od bolesnika do bolesnika. Ali simptomi se mogu pojaviti u obrascu koji je predvidljiv ovisno o vrsti autoimunog encefalitisa. Mnogi bolesnici imaju glavobolju, vrućicu i druge simptome upale nakon čega slijede psihijatrijski simptomi koji mogu uključivati tjeskobu, napade panike, promjene u ponašanju, uznemirenost, halucinacije, deluzije i probleme s organiziranjem misli. Problemi s pamćenjem, s jezikom, poput oskudnog govora ili ponavljanja riječi ili izraza. Nevoljni pokreti, epileptički napadaji, promjene svijesti.
Nadalje, manje sna na početku bolesti nakon čega slijedi prekomjeran san tijekom oporavka. Ponekad AIE uzrokuje ozbiljne epileptičke napadaje koji zahtijevaju hitnu pomoć, poznato kao status epilepticus. Ovi napadaji traju dulje od pet minuta ili se javljaju jedan za drugim dok osoba nije pri svijesti. Simptomi autoimunog encefalitisa mogu se s vremenom pogoršati. Ovaj tijek bolesti poznat je kao progresivan. Simptomi se također mogu izmjenjivati između poboljšanja i pogoršanja. Ovaj tijek poznat je kao relapsno-remitirajući. To je slično tijekovima bolesti kod multiple skleroze.
Kad potražiti liječničku pomoć?
Potražite hitnu medicinsku pomoć ako vi ili osoba s kojom se nalazite imate ozbiljne simptome autoimunog encefalitisa (AIE). To uključuje epileptičke napadaje koji traju dulje od pet minuta ili se javljaju jedan za drugim, uz gubitak svijesti. Također, potražite hitnu medicinsku pomoć u slučaju visoke temperature ili poteškoća s disanjem. Odmah se obratite liječniku ako primijetite bilo koje druge simptome autoimunog encefalitisa. Ako se ne liječi, autoimuni encefalitis može vrlo brzo postati ozbiljno stanje.
Uzroci autoimunog encefalitisa nisu poznati. Autoimuni encefalitis nastaje kad imunološki sustav pogreškom napadne zdrave moždane stanice. Protutijela su dio imunološkog sustava. Ona pomažu u zaštiti tijela od virusa, bakterija i drugih tvari koje mogu uzrokovati bolesti. Međutim, kod autoimunog encefalitisa protutijela ciljaju i napadaju određene proteinske molekule na ili unutar živčane stanice u mozgu. To dovodi do oticanja mozga – poznatog kao upala – te pojave drugih simptoma. AIE mogu potaknuti određene vrste raka. U tom se slučaju stanje naziva paraneoplastični AIE. Upale, poput one uzrokovane virusom herpes simplex. Određeni lijekovi, kao što su monoklonska protutijela ili lijekovi za suzbijanje imunološkog sustava nakon transplantacije organa. Vjerojatnost pojave autoimunog encefalitisa veća je kod osoba koje već boluju od neke autoimune bolesti ili kod onih u čijoj obitelji postoji učestala pojava autoimunih bolesti.
Vrste AIE
Autoimuni encefalitis protiv NMDA receptora. Ovo je najčešći tip AIE. Kod ovog tipa protutijela napadaju NMDA receptor u mozgu. Često pogađa mlade žene i djecu. Bolest se obično razvija kroz nekoliko specifičnih stadija: početni (prodromalni) stadij: simptomi nalikuju gripi ili prehladi, uključujući povišenu temperaturu, glavobolju i izražen umor. Psihijatrijski stadij: dolazi do nagle promjene ponašanja, teške tjeskobe, agresije, paranoje, halucinacija ili psihoze.
Zbog ovih simptoma, bolesnici se u početku često pogrešno liječe na psihijatriji. Neurološki stadij: pojavljuju se epileptički napadaji, nekontrolirani pokreti lica i udova (diskinezije), izražena ukočenost ili potpun izostanak reakcija (katatonija). Kritični stadij: dolazi do nestabilnosti autonomnog živčanog sustava (nagle promjene krvnog tlaka i rada srca) te problema s disanjem, zbog čega je često potrebna intenzivna skrb. Uzroci: kod značajnog broja bolesnika (osobito žena u reproduktivnoj dobi) bolest je povezana s teratomom jajnika. To je dobroćudni tumor koji može sadržavati živčano tkivo, pa imunološki sustav, boreći se protiv tumora, usput napada i mozak. Virusi: kod djece i mlađih osoba okidač može biti preboljeli herpesni encefalitis.
Kad je uzrok onkološka bolest
Encefalitis protiv GABA-B receptora. Ovaj tip je povezan s tumorom, često rakom pluća malih stanica. Ovaj tip može uzrokovati epileptičke napadaje, zbunjenost i gubitak pamćenja. Prosječna dob bolesnika je 60 godina.
Encefalitis protiv GABA-A receptora. Bolesnici s ovim tipom obično se dijagnosticiraju oko 40. godine života, ali djeca također mogu imati ovaj tip . Ovaj tip može uzrokovati epileptičke napadaje, poremećaje kretanja i promjene u razmišljanju i ponašanju.
Encefalitis protiv AMPA receptora. Ovaj tip obično pogađa žene i može uzrokovati zbunjenost i gubitak pamćenja. Prosječna dob bolesnika je 62 godine.
Anti-LGI1 limbički encefalitis. Ova vrsta autoimunog encefalitisa obično pogađa muškarce. Može uzrokovati gubitak pamćenja, zbunjenost i epileptičke napadaje. Prosječna dob bolesnika je 60 godina.
Anti-CASPR2 encefalitis. Bolesnici s ovom vrstom AIE često imaju simptome koji uključuju zbunjenost, gubitak pamćenja, probleme s spavanjem, bol u živcima i druge tegobe. Ova vrsta AIE može uzrokovati pojavu Morvanovog sindrom koji iznimno je rijedak, po život opasan autoimuni neurološki poremećaj koji istovremeno zahvaća središnji, periferni i autonomni živčani sustav. Karakterizira ga opća hiperaktivnost živaca, a najčešće se javlja kod odraslih muškaraca. Bolest je povezana s prisutnošću specifičnih protutijela (najčešće protiv CASPR2 i LGI1 bjelančevina) koja napadaju kalijeve kanale u živčanom sustavu. U mnogim slučajevima sindrom ima paraneoplastičnu prirodu, što znači da je potaknut prisutnošću tumora, najčešće timoma (tumora prsne žlijezde)
Anti-IgLON5 encefalitis se razvija postupno i može oponašati druge neurodegenerativne bolesti poput Parkinsonove bolesti ili ALS-a. Najčešći simptomi uključuju: poremećaji spavanja (oko 76% bolesnika): nemiran san, trzanje, izraženo glasno, pištavo disanje tijekom spavanja) teška opstruktivna apneja u spavanju. Problemi s gutanjem (disfagija), otežan ili oslabljen govor (dizartrija) i rizik od aspiracije hrane (oko 60% bolesnika. Poremećaji kretanja i nestabilnost (oko 56% bolesnika): gubitak ravnoteže, nesiguran hod, česti padovi prema natrag te nevoljni pokreti. Pad koncentracije, promjene osobnosti, smetnje pamćenja, tjeskoba. Problemi s regulacijom krvnog tlaka, znojenjem ili kontrolom mjehura.
Koji su čimbenici rizika i liječenje?
Čimbenici rizika za autoimuni encefalitis uključuju: preboljevanje AIE u prošlosti, posebno ako nije liječeno. Preboljevanje encefalitisa uzrokovanog virusom herpes simpleksa. Uzimanje monoklonskih protutijela ili lijekova za suzbijanje imunološkog sustava nakon transplantacije. Prisutnost tumora, posebno raka pluća malih stanica. Istraživači proučavaju mogu li određeni geni biti povezani s autoimunim encefalitisom.
Liječenje autoimunog encefalitisa temelji se na brzoj primjeni imunoterapije koja smiruje upalu mozga. Glavne metode uključuju visoke doze kortikosteroida, intravenske imunoglobuline i plazmaferezu, dok se kod težih ili otpornih slučajeva koriste snažniji lijekovi poput rituksimaba ili ciklofosfamida.
Glavni koraci u liječenju: liječenje prvog izbora primjenjuju se kortikosteroidi (npr. metilprednizolon), intravenski imunoglobulini ili plazmafereza (čišćenje krvi od štetnih protutijela).
Liječenje drugog izbora: ako nema poboljšanja, uvode se monoklonska protutijela poput rituksimaba ili drugi imunosupresivi (ciklofosfamid). Uklanjanje tumora (ako postoji): ako je encefalitis paraneoplastički i povezan s tumoreom (npr. teratomi kod anti-NMDA encefalitisa), nužno je kirurški ukloniti tumor.
Simptomatsko liječenje: uključuje lijekove protiv epileptičkih napadaja, kontrolu psihijatrijskih simptoma te njegu u Jedinici intenzivnog liječenja ako je potrebno. Rehabilitacija: dugi oporavak često zahtijeva fizikalnu, radnu i govornu terapiju.
Komplikacije autoimunog encefalitisa
Autoimuni encefalitis može dovesti do komplikacija kao što su epileptički napadaji koji zahtijevaju hitnu pomoć, poznati kao status epilepticus. Respiratorno zatajenje. Bolesnicima s respiratornim zatajenjem može biti potrebno liječenje mehaničkom ventilacijom. Poremećaj autonomnog živčanog sustava: problemi s otkucajima srca i krvnim tlakom. Vrućice. Osobe s AIE mogu imati visoku temperaturu. Druga moguća komplikacija je da se stanje može vratiti nakon oporavka. To se naziva recidiv. Recidiv je vjerojatniji kod osoba koje su imale anti-LGI1 limbički encefalitis ili anti-CASPR2 povezani encefalitis.
Kako smanjiti rizik?
Ne postoji specifičan način ili sveobuhvatni medicinski protokol za primarnu prevenciju autoimunog encefalitisa. Za razliku od infektivnog encefalitisa, koji se može spriječiti cijepljenjem ili izbjegavanjem uboda insekata, autoimuni nastaje kad imunosni sustav greškom proizvede protutijela koja napadaju zdrave stanice i receptore u mozgu.
Međutim, rizik od razvoja bolesti ili njezina ponovnog pojavljivanja može se ublažiti kroz kontrolu poznatih medicinskih okidača i dugotrajno praćenje. Pravovremeno liječenje infekcija – određene virusne infekcije mogu potaknuti autoimuni odgovor. Primjerice, encefalitis uzrokovan herpes simplex virusom (HSV) dokazani je okidač za naknadni razvoj anti-NMDA receptor autoimunog encefalitisa.
Brza dijagnostika i odgovarajuća primjena antivirusnih lijekova (poput aciklovira) kod virusnih infekcija ključni su za smanjenje tog rizika. Autoimuni encefalitis nerijetko se javlja kao paraneoplastični sindrom, što znači da je potaknut prisutnošću tumora u tijelu (npr. teratom jajnika kod anti-NMDA oblika). Rano otkrivanje i kirurško uklanjanje tumora ključna je mjera koja sprječava daljnju stimulaciju imunosnog sustava i zaustavlja napredovanje bolesti.
Prevencija relapsa (sekundarna prevencija) kod osoba koje su već preboljele autoimuni encefalitis, prevencija ponovnog obolijevanja provodi se dugotrajnom terapijom održavanja. To uključuje postupno smanjivanje kortikosteroida te primjenu imunosupresivnih lijekova poput rituksimaba, mikofenolat mofetila ili azatioprina kako bi se spriječilo ponovno aktiviranje štetnih protutijela.
Rano prepoznavanje neuropsihijatrijskih simptoma (npr. nagle promjene ponašanja, psihoze, problemi s pamćenjem ili epileptični napadaji) te hitan posjet neurologu najvažniji su koraci u sprječavanju teških i trajnih oštećenja mozga.
