fbpx
Zdravstvena pismenostProf. Degmečić: Kako prepoznati i liječiti PTSP

Prof. Degmečić: Kako prepoznati i liječiti PTSP

Vjerujemo da nema osobe u Hrvatskoj koja ne zna za posttraumatski stresni poremećaj. Kratica tog pojma, PTSP, obično se veže uz ratna razaranja. Sam termin pojavljuje se 1980. godine, no pod drugim nazivom opisan je još 1871. godine. Svaki intenzivni traumatski događaj odnosno svaki zastrašujući i životno ugrožavajući događaj, kao i onaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva, zapravo nije ništa drugo nego PTSP. Prema riječima prof. prim. dr. sc. Dunje Degmečić, voditeljice Zavoda za integrativnu psihijatriju pri Klinici za psihijatriju KBC-a Osijek, slučajevi su vrlo brojni.

Tri skupine simptoma

– Traumatski događaji mogu biti prirodne katastrofe poput potresa ili poplava. Također mogu biti i fizički napadi, teroristički čin, seksualni napadi, silovanja, pljačke, teške prometne nesreće. Osnovni kriterij za postavljanje dijagnoze PTSP-a jest proživljeno intenzivno, životno ugrožavajuće iskustvo neke osobe te posljedično tome i psihičke tegobe koje dovode do poteškoća u funkcioniranju osobe. Simptomi PTSP-a obuhvaćeni su trima skupinama simptoma. Prva obuhvaća ponovno proživljavanje traumatičnog događaja. Očituje se kroz nametajuće slike ili sjećanja povezana s traumatičnim iskustvom.

Pritom osoba ima osjećaj kao da u sadašnjem trenutku proživljava isto iskustvo. Mogu se javiti i uznemiravajući snovi koji su dijelom ili u potpunosti povezani s traumatičnim iskustvom, pojašnjava dr. Degmečić.

Drugu skupinu, kaže nadalje, čine tzv. izbjegavajući simptomi. To su nastojanja da se izbjegnu unutarnji podsjetnici na iskustvo traume kao što su misli, osjećaji ili tjelesne senzacije. Također i vanjski podsjetnici na to iskustvo poput ljudi, mjesta, razgovora, stvari, situacija ili aktivnosti. Treću skupinu simptoma čine pojačane pobuđenosti, što, pojašnjava, znači da osoba ima doživljaj sadašnje prijetnje i ugroze. Očituje pretjeranom uzbuđenošću, stalnim oprezom, napetošću, nervozom i sniženim pragom tolerancije na frustraciju. Drugim riječima, osoba lako „plane“.

Odgođeni PTSP

Inače, simptomi PTSP-a javljaju se najčešće tijekom prva tri mjeseca nakon traumatskog događaja. Rjeđe je da prođu godine do javljanja simptoma. U tom slučaju govori se o odgođenom PTSP-u. Kad je u pitanju duljina trajanja, ono može biti kronično ukoliko su simptomi prisutni i traju duže od tri mjeseca. Dr. Degmečić ističe da se dijagnoza postavlja u skladu s važećim dijagnostičkim klasifikacijskim sustavom MKB-10. Na upit prepoznaju li pacijenti sami PTSP, kaže kako se pacijenti javljaju zbog proživljenih psihičkih poteškoća, a potom se na osnovu kliničke slike i dijagnostičkih kriterija postavlja dijagnoza.

Traumatičan događaj

– PTSP se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi. Najčešći je u mlađih odraslih osoba što je uvjetovano povećanom izloženošću ekstremnim traumatskim događajima u toj dobi. Prema dostupnim podacima, više od 50 posto ljudi tijekom života doživi barem jedno ekstremno traumatsko iskustvo koje može uzrokovati PTSP. Izloženiji su muškarci nego žene. Kod muškaraca je najčešće povezan sudjelovanjem u ratu, a u žena s civilnom traumom poput fizičkog napada i silovanja, pojašnjava dr. Degmečić.

Rizik za razvoj PTSP-a, osim izlaganja traumatičnom događaju, ovisi i o kombinaciji rizičnih i čimbenika otpornosti. Neki od njih prisutni su prije traume, neki vezani uz samu traumu dok neki povećavaju rizik nakon izlaganja traumi. Hoće li se pojaviti, ovisi o složenoj međuigri različitih čimbenika, kazuje dr. Degmečić.

PTSP
prof. prim. dr. sc. Dunja Degmečić, foto: privatna arhiva

Ističe kako na samu pojavu PTSP-a utječe karakter stresnog događaja, prethodno funkcioniranje osobe, načini reagiranja na ranije stresore i vještine suočavanja, prisutnost podrške iz okoline, ličnost, intelektualne sposobnosti i dr. Naravno, osoba koja ima simptome PTSP-a treba što prije potražiti stručnu pomoć, savjetuje dr. Degmečić, ističući da će se što ranijim javljanjem prije uključiti u terapijske postupke, a što dovodi do dugoročno bolje prognoze.
– S obzirom na intenzitet simptoma, neke osobe neće trebati specifično liječenje, a nekima će biti indicirano bolničko liječenje, kaže dr. Degmečić.

Otpornost na traumu

Valja naglasiti da u većini slučajeva izloženost traumatskim događajima dovodi do razvoja niza negativnih emocija, psiholoških odgovora u smjeru razvoja depresije, anksioznosti, brojnih psihosomatskih odgovora kao i posttraumatskog stresnog poremećaja. Klinička zapažanja kao i znanstvene spoznaje govore u prilog postojanja tzv. otpornosti na traumu koja ublažava negativno djelovanje traumatskog događaja i iskustva na psihološku dobrobit. Otpornost na traumu je konceptualizirana u pojmu posttraumatskog rasta. Posttraumatski rast općenito uključuje promjene u osobnoj snazi, odnosima s drugima i životnoj filozofiji.

Rezultat je procesiranja osjećaja vezanih uz traumu i proradu ponavljajućih misli zbog preispitivanja temeljnih vjerovanja o svijetu, a u cilju prihvaćanja traumatskog iskustva kao dijela života. Posttraumatski rast je ujedno i proces i ishod. Posttraumatski rast ne isključuje PTSP, a vrijedi i obratno. Što znači da ista osoba može doživjeti i PTSP i postraumatski rast koji ne predstavlja samo otpornost na traumu već uključuje novu perspektivu i drugačiji način funkcioniranja – transformativni odgovor na traumu.
– Ovo područje pozitivnih ishoda traume smatram izuzetno važnim. Iskustveno uočavam potrebu za prenošenjem znanja i spoznaja iz ovog područja. Stoga u Osijeku 16. svibnja organiziramo Treći simpozij Integrativni pristup u psihijatriji „Trauma i posttraumatski rast“ namijenjen ne samo stručnjacima, već i svim zainteresiranima.

Podijelite članak:

spot_imgspot_img
spot_imgspot_imgspot_img

Najnovije

Više iz rubrike

Izabrali čitatelji

Naše rubrike