Ritmični pokreti poput lupkanja prstima, hodanja ili čak ponavljanja riječi mogu pomoći boljem razumijevanju govora u bučnom okruženju. Pritom su ključni brzina od 1,5 do 2 pokreta u sekundi te jednoličnost tih pokreta, zaključak je studije objavljene u časopisu The Royal Society.
Zato ako primijetite da netko lupka prstima ili nogom na sastanku ili u bučnom kafiću, možda nije toliko riječ o nervozi koliko o pokušaju koncentracije. Naime pokreti u leksičkom ritmu, približno 1,8 herca (oko 108 bpm), pomažu mozgu lakše i točnije obraditi govor sugovornika. Zaključak je to studije “Moving rhythmically can facilitate naturalistic speech perception in a noisy environment”.
Poslušajte našu audio datoteku sa zvučnim signalom u ritmu od 108 doba po minuti (engl. beats per minute, bpm). Zvuk može pomoći da lakše doživimo o kojoj je brzini zapravo riječ.
Veća točnost, ali ne i brzina reakcije
Poznato je da je motorički sustav integralni dio mehanizama jezične obrade, pojašnjavaju u studiji. Ali pitanje je bilo koliko i kako ova sveza pomaže mozgu u procesuiranju nečijeg govora. “Govor i glazba imaju različitu dinamiku, a govor je u najboljem slučaju kvazi-ritmičan, bez stroge periodičnosti. Ipak, govor je u biti vremenski signal“, navode autori polaznu točku istraživanja.
U studiji su proveli tri bihevioralna eksperimenta, u kojima je ukupno sudjelovalo 64 osobe. Sudionici su bili izloženi buci, a ispitivači su u sva tri eksperimenata mjerili točnost procuriranja riječi i govora. Testirali su pritom tri motoričke brzine pokreta, u sva tri eksperimenta, frazalnu, leksičku i slogovnu brzinu.
Pobjedu je odnio upravo leksički ritam, što je brzina kojom se pojedinačne riječi izgovaraju u govoru (553 ms), navode. Ovaj se ritam, pojednostavljeno, brzinom nalazi između ostala dva navedena. No iako su sudionici zahvaljujući lupkanju prsta u leksičkom ritmu davali znatno točnije odgovore, “vrijeme reakcije nije bilo značajno brže”, napominju.
Ali zato je pozitivan efekt bio prisutan neovisno o tome jesu li sudionici pokret inicirali sami, ili su reagirali na zvučni podražaj, ističu u studiji detalj koji je iznenadio i same autore studije.
Pomaže i “mantranje” nevezane riječi
Što se pak tiče izgovaranja neke riječi u navedenom ritmu, ona ne mora biti sadržajno vezana za temu razgovora u kojoj sudjelujemo. “Zanimljivo je da semantička povezanost nije imala dodatni učinak, što sugerira da samo izvođenje artikulacije aktivira motorički korteks dovoljno da poboljša percepciju govora,” navode.
Autori studije znanstvenici su Sveučilišta u Marseilleu, Noémie te Rietmolen s Instituta za jezik, komunikaciju i mozak (ILCB), Kristof Strijkers iz Laboratorija za govor i jezik (LPL) i Benjamin Morillon, voditelj tima Instituta za sistemsku neuroznanost (INS).
