-Drago mi je da je moje djelovanje bilo zrno koje je poboljšalo život u ovoj teškoj pandemiji.
Zatekli smo je za vrijeme dežurstva u Općoj bolnici Dubrovnik u kojoj je trenutačno samo dvoje infektologa, ona i voditelj odjela dr. Stjepan Đuričić.
– Da, dežurna sam i moram priznati da je nešto manje posla. Ove visoke brojke zaraženih ipak ne prate i brojke hospitaliziranih što znači da je omikron taj koji je dominantan, pa sporadične slučajeve u bolnici imamo u manjem broju kada je riječ o onima koji su se zarazili delta sojem i dobili teški oblik.
Inače, dr. Betica Radić, iako umirovljena prije dvije godine, za vrijeme pandemije koronavirusa nastavila je s redovitim radom, pa zapravo ni dana nije provela u mirovini.
– Cijeli svoj život provela sam na infektološkom odjelu, a kada sam se umirovila, samo sam nastavila s radom. Na početku karijere me je dočekao rat, a na kraju pandemija. Bilo je logično da s nečim čime se bavim cijeli život i nastavim.
Niste dakle dvojili kada je počela pandemija, nastaviti raditi ili ne?
– Naš posao je i poziv, ne samo posao. Time se bavim cijeli radni vijek. Vezana sam uz bolnicu, a u ovoj pandemiji radi se o infektivnim bolestima o kojima zapravo skrbim cijeli život, bilo je logično da nastavim, da ono što najbolje znam i dam.
Jeste li u dvije godine rada na Infektološkom odjelu u vrijeme pandemije dobili koronavirus?
– Ne, moram priznati da sam se dobro čuvala. Od zaštitnih skafandera, pa kasnije i jednostavnih oblika oblačenja, ono što je bilo i ostalo bitno je da se zaštite oči, nos i usta, da se ne dira lice prstima i to sam jako pazila. Čim je došlo cjepivo cijepila sam se, ukupno tri puta. Također sam i sve one u mom okruženju cijepila, uključujući i sina koji je mlad. Svi su, dakle, oko mene cijepljeni pa sam osigurala svoje mikro okruženje. Na poslu smo zapravo zaštićeni dok smo s pacijentima, i oprema je jako dobra. Moram pohvaliti odgovorne i reći da od početka pandemije nismo imali nijedan dan, a da je nedostajala zaštitna oprema.
Sve je dakle funkcioniralo i u najtežim trenucima i uvjetima.
-Tako je. Ono što nažalost ne funkcionira je dio osobne odgovornosti i to za ljude koji su bili u strahu od cjepiva, razboljeli se, završili na respiratoru i preminuli.
Vi ste cijelo ovo vrijeme jedan dašak pozitive, ali i razumnog razmišljanja, uvijek spremni odgovoriti na sva pitanja novinara kako bi javnosti sve o pandemiji bilo jasnije i razumljivije.
– Znate, kad netko dobije nagradu okrene se i kritički prema tome što je radio. Živim u čarobnome gradu i uvijek mislim o tome što je taj grad meni darovao. Rođena sam ovdje, ostala sam ovdje živjeti nakon studija, pa i oni koji sad ne žive ovdje uvijek se ovom gradu vraćaju. Tako da je taj čarobni grad puno i meni darovao.
