Ali često se zanemaruje jedan važan element kad govorimo o autodestruktivnom ponašanju, a to su unutarnje destruktivne sile. Prema psihodinamskom tumačenju, nagonska komponenta ličnosti (id) ima dvije snažne sile. Libidinoznu (kreativnu) i agresivnu (destruktivnu). Svaka osoba, već od rođenja, ima razvijene sile koje djeluju i agresivno i autoagresivno. Puno je lakše prihvatiti da su osobe agresivne prema drugim osobama, nego da su osobe agresivne i prema sebi. Dakle, osim vanjskih sila na autodestruktivne procese utječu i unutarnje sile.
Ako prihvatimo da je autoagresija prirodna, urođena sila odmah se postavlja pitanje. Ima li pomoći? Odgovor je potvrdan. I u suočavanju s vanjskim stresorima i u odnosu na urođenu samoagresivnost postoje brojni postupci koji uspješno smanjuju tu autoagresiju te slabe njezine destruktivne potencijale.
- -Autoagresija će biti manja ako razumijemo i prihvaćamo da je ona normalna, prirodna i obavezno prisutna kod svih ljudi.
- -Autoagresija će biti manja ako razumijevamo i prihvaćamo da je autoagresija fenomen koji se većim dijelom nalazi u nesvjesnom području mentalnog sustava. Psihodinamska teorija razumijeva čovjekov mentalni sustav tako da je važan i veliki dio tog sustava potpuno nesvjestan. U njemu se nalaze milijuni i milijarde ideja, konflikata, ljubavi, mržnje. Taj sustav je vrlo kaotičan i u njemu ne postoje nikakva pravila. Mnogi važni mentalni fenomeni, pa tako i autoagresija posljedica su dinamskih procesa između svjesnih i nesvjesnih sila.
- -Vrlo je visoko individualizirano što je okidač autoagresije.
- -Autoagresija će biti manja ako postoji ispravan odnos prema agresiji u društvu. Zrele zajednice i grupe razumijevaju agresiju, suprotstavljaju joj se, ograničavaju je i nadziru je. Ukoliko se agresija u društvu zanemaruje, favorizira ili podupire, ona će se brzo razviti do razine da će ozbiljno ugrožavati sve članove društva i sve stupove zajednice. Mladi ljudi će brzo učiti da komuniciraju pomoću agresije i da na taj način ostvaruju svoje potrebe. Trebamo sasvim novi pristup agresiji. Npr. kad se dogodi agresivni napad 90 posto informacija je o napadaču, a 10 posto o žrtvi. Kad to obrnemo bit će to jedan veliki korak za naše društvo.
Zagledamo li se u sebe, naći ćemo svašta lijepo
Pandemija će sigurno pospješiti “kaos”, još ćemo više biti pod utjecajem nesvjesnog, reagirati nezrelije, primitivnije, impulzivnije. Većina će krenuti razvijati mehanizme koji su nepovoljni, bolni, za sebe i druge. Zbog pandemije će doći do povećanja autoagresije. Stres koji traje nekoliko dana ili tjedana je prihvatljiv, on će uzburkati čovjekov emocionalni sustav, koji čak možda može i profitirati iz tog stresa. Ali kad stres traje nekoliko mjeseci, onda nastupa emocionalna tupost – sklonost emocionalnog sustava da se prilagodi zatvarajući se u sebe, ne reagirajući, čuvajući energiju. Fiziološki, prirodno, povlačimo se, zatvaramo, otupljujemo, ne veselimo se, ne radujemo se, ne tugujemo, nego sve te sjajne, normalne emocionalne reakcije postaju manjeg intenziteta, kraće traju.
Ali kriza je i prilika da vidimo koliko smo pustili destruktivne sile da ovladaju nama, koliko smo pustili da smo spremni u društvu da prosuđujemo osuđujemo, ismijavamo, kažnjavamo druge što su drugačiji, koliko je to šansa za nas kao zajednicu da druge ljude razumijemo, podržavamo, branimo svoj interes i interes drugih ljudi, da nije važno nekoga pobijediti, nego da je važno u kreativnosti za nas možemo živjeti s nekim. Ovo je prilika da skočimo stepenicu više u našem kreativnom razvoju. Sigurno smo doživjeli traume, trebamo ih prerađivati, a opet bismo iz njih mogli izvući nešto kreativno, potentno, pozitivno. Zagledamo li se u sebe, naći ćemo svašta lijepo.
Alkohol je posebno opasan ako se pije sam
Uzimanje alkohola (i drugih psihoaktivnih tvari) pojačat će autoagresiju. Alkohol je opasan, ali je posebno opasan ako se pije sam. Dakle, nekakvo pijenje u kafićima nije za preporučiti, ali nosi sa sobom nekakve kulturološke, tradicijske obrasce i manje je opasno. Ako osoba pije dva i više alkoholnih pića svaki dan u opasnosti je da se kod nje razvije prava ovisnost o alkoholu.
Jedan od ključnih mentalnih mehanizama zbog čega se osobe ponašaju agresivno i autoagresivno je i problem u vlastitom doživljaju sebe. Agresivne i autoagresivne osobe osjećaju da su slabiji od drugih, manje vrijedni od drugih i agresivnim ili autoagresivnim postupcima pokušavaju izravnati tu „nepravdu“, pokušavaju uspostaviti emocionalnu ravnotežu, pokušavaju smanjiti vlastiti strah. Ma kakav agresivni ili autoagresivni akt se dogodio počinitelj osjeća eventualno samo kratko rasterećenje. Nakon toga nastupa još mnogo jača emocionalna kriza.
Strah (anksioznost) je najčešći simptom mentalnih poremećaja i javlja se vrlo često kod velikog broja osoba. Strah direktno povećava autoagresivno ponašanje, te je u programima prevencije suicida vrlo važno razumijevati strah i raditi na njegovom otklanjanju i smanjenju. Usvajanje sljedećih postavki vrlo vjerojatno će smanjiti strah:
- Strah je prirodan
- Ako strah postane patološki, aktivno ću raditi na njegovom smanjivanju
- Strah neće upravljati mojim odlukama
- Vjerujem stručnjacima
- Bit ću aktivan
- Svaki dan ću učiniti nešto korisno, svatko može učiniti nešto korisno, druge ću poticati da svaki dan učine nešto korisno
- Odgovoran sam za sebe, odgovoran sam za druge
- Mnogi emocionalni (individualni i grupni) procesi su nesvjesni
- Integracija pozitivnih i negativnih aspekata selfa (emocionalnog sustava) je vrlo dobro rješenje (nekad sam sretan – nekad sam tužan, nešto znam – nešto ne znam, netko me voli – netko me ne voli).
- Humor pomaže
- Kreativnost pomaže – pisat ću, crtat ću, pjevat ću, učit ću, popravljat ću…
- Nisam savršen
- Imam pravo na grešku, imam pravo na greške, imam pravo govoriti o svojim greškama, drugi imaju pravo govoriti o mojim greškama
- Kao vrsta smo ranjivi, kao pojedinci smo ranjivi, biti ranjiv ne znači biti manje vrijedan
- Razgovaram s bliskim osobama svaki dan
- Razgovaram sa susjedima, rodbinom, suradnicima
- Podržavam one koji trebaju pomoć
- Ako osjetim da trebam pomoć, zatražit ću je
Značaj zlostavljanja u ranoj dobi
Nakon rođenja dijete je suočeno s negativnim senzacijama. Pogotovo u trenucima kad je gladno ili mokro. Intervencija majke (ili drugih osoba koje brinu o djetetu) dovodi do uklanjanja ili smanjenja ovih neugodnih senzacija. Ali ako je majka nedostupna ili ako majka nema emocionalni kapacitet da se brine o djetetu, dijete će se razvijati s emocionalnim sustavom u kojem postoji snažno iskustvo da u momentu kad se jave neugodne senzacije nitko i ništa ne može učiniti da se one smanje. Dijete ima iskustvo da se novonastale bolne senzacije mogu prekinuti samo nastajanjem novih bolnih senzacija. Tako se od rane mladosti uči da je autoagresivnost jedini način da se ukloni nelagoda, bol, uznemirenost, napetost, praznina i sl.
U takvim slučajevima dijete razvija patološke i nezrele obrambene mehanizme (projekcija, negacija, spliting), a zrelije mehanizme uglavnom ne razvija. Granica između ega i objekta se gubi. Nije se razvila niti sposobnost mentalizacije nego dijete komunicira s drugim osobama pomoću tijela. Rane traume se ponavljaju, ali kako ne postoji kapacitet za proradu, te traume se na smanjuju nego se vremenom povećavaju. Autoagresivnim ponašanjem (npr. rezanjem kože) simbolički se pokušava izbaciti internalizirane loše objekte iz selfa. Jasno je da privremeno dolazi do poboljšanja, ali kako problemi i dalje postoje, autoagresivno ponašanje se ponavlja. Ili osoba pokušava internalizirane loše objekte unutar selfa ubiti uzimanjem otrova.
Osobe koje su zlostavljane u djetinjstvu često su sklone autodestruktivnom ponašanju i pokušajima suicida. Psihodinamski, radi se o tome da zlostavljana djeca internaliziraju zlostavljača, a onda je jedini način da se obrane od njega taj da napadnu vlastiti self. Zbog toga se posebno teški konflikt i poremećaj javlja kod djece u slučajevima kad je zlostavljač osoba kojoj dijete vjeruje ili voli (roditelj, bliski rođak i sl.). Tada nastupa potpuna konfuzija i kaos kad se internalizirani objekt u isto vrijeme mora i voljeti i napadati.
Simbiotski odnosi s majkom su također česti uzroci autodestruktivnog ponašanja. Internalizirana omnipotentna majka ne dozvoljava separaciju i individuaciju. Osoba se osjeća zarobljenom i pokušava se osloboditi fizički napadajući internaliziranu simbiotsku majku. Ukoliko je tijekom razvoja došlo do toga da je kod osobe ego slabo razvijen (nejasne granice ega) u kriznim situacijama doći će do miješanja fantazija i realnosti, te se tako autoagresivne fantazije mogu brzo pretvoriti u suicidalno ponašanje.
Kako raditi sa suicidalnim osobama?
Autoagresivni pacijent dolazi na terapiju sa svojim smetnjama (internalizirani moćni loši objekti, fragmentirani self, strah, frustracije, ljutnja, napetost, nesigurnost, ambivalencija i sl.). Zbog intenziteta i bliskosti u terapijskom procesu, terapeut postaje meta pacijentovih projekcija, te pacijent počinje doživljavati terapeuta kao izvor frustracije i počinje prema terapeutu osjećati ljutnju. Uskoro, pacijent počinje verbalno i neverbalno, da napada terapeuta kao izvor svoje frustracije. Pacijent napada i ponižava terapeuta nalazeći kontradikcije u njegovom radu i njegovoj ličnosti. Pacijent nastavlja sa sabotiranjem terapeuta na različite načine (otkazivanje seansi, zakašnjavanje, šutnjom, uskraćivanjem informacija, žalbama na terapeuta i u krajnjoj liniji suicidalnim ponašanjem). Sada je sve ovo realnost.
Zbog intenziteta i prirode optužbi, te sofisticiranog ponašanja pacijenta terapeut počinje otkrivati u sebi crte koje su aktivirane od strane pacijenta. Terapeut počinje osjećati krivnju, bespomoćnost, strah od toga da će biti povrijeđen, strah od kažnjavanja, strah od napuštanja, osjeća frustraciju i ljutnju.
Ukoliko terapeut nije svjestan da su njegovi osjećaji rezultat internih problema pacijenta, nastaju teški problemi u terapiji. Pacijentovo ponašanje je vođeno nesvjesnom potrebom da vlastite unutarnje probleme oživi u terapijskoj situaciji, a terapeut pokazuje ljutnju na različite načine. Terapeut može praviti nezrele i optužujuće interpretacije, ili odbijati pacijenta otkazujući seanse, koristeći telefon usred seanse, te koristeći i nesimpatične poglede.
Pacijent osjeća iskrenu ljutnju u odnosu na terapeuta, pacijent osjeća da su njegove optužbe opravdane te nastavlja napadati terapeuta. Terapeut osjeća da je sve više i više opserviran od pacijenta. Ovaj proces, ukoliko ne postane svjestan, eskalira spiralno i može se prekinuti jedino ako pacijent napusti terapiju ili s acting outom druge vrste.
U idealnoj situaciji terapeut je u stanju koristiti vlastite osjećaje za bolje razumijevanje terapijske situacije. Terapeut može propitivati vlastite osjećaje u smislu razumijevanja aktualnih pacijentovih potreba.
Razbijanje “začaranog kruga” terapeutskim potencijalima
Dobro educirani i trenirani terapeut će sve ove projekcije koristiti za rast i razvoj pacijenta. Terapeut ne bi trebao samo ukazivati pacijentu na prisutnost projekcija nego bi trebao reagirati na pacijenta drugačije nego što to pacijent očekuje. Pa kad pacijent manipulira s ciljem da od terapeuta dobije kažnjavanje, terapeut bi morao reagirati s razumijevanjem te se tako prekida pacijentov „začarani krug“ loših interpersonalnih odnosa. Posljedična internalizacija adekvatnih aspekata terapeuta prethodi promjeni i rastu kod pacijenta.
Terapeut može kao obranu koristiti devijaciju u terapijskoj tehnici, te može ozbiljno narušiti osnovna pravila psihoterapije i psihoanalize. Npr. terapeut može s pacijentom uspostavljati različite socijalne odnose, primati darove, kršiti princip povjerljivosti u terapiji i sl. Defenzivnost terapeuta se ostvaruje na dva načina. Prvo, terapeut se može rigidno braniti od osjećaja prouzročenih projekcijom pacijenta (npr. negacija). Drugo, može ove osjećaje provesti u akciju. Posljedica je da će pacijent reinternalizirati vlastite projicirane dijelove zajedno sa strahom terapeuta. Time su psihičke smetnje pacijenta ojačane. Imperativ je da terapeuti imaju kapacitet da integriraju agresivne i poništavajuće želje, na način da ih ne provode u djelo, ali niti da ih se oslobađaju negiranjem ili projekcijom.
