-Da, sa specijalizacije sam došla u ljeto i nakon godišnjeg odmora, malo iza toga, već je bio rat. Cijelo ratno vrijeme bili smo u nekadašnjoj Staroj bolnici, a prvo vrijeme sam bila u Mokošici. Sastali smo se u ambulanti, išli organizirati službu, dogovoriti što ćemo raditi, što nam treba. Snalazili smo se za kompletno funkcioniranje dijela grada koji je od početka rata bio odsječen, dolazili smo brodicama, kasnije i po noći. Trebalo nam je sve; lijekovi, mlijeko za bebe, lijekovi za kronične bolesnike. Morali smo i razmišljati gdje sahraniti poginule, gdje nabaviti vodu. Dio posla je obavljala civilna zaštita, ali svi smo zajedno radili i dogovarali se. Teško se svega sjetiti, ali jedan detalj pamtim. Sjećam se da su nam došli iz Međunarodnog crvenog križa, možda su nas već drugi ili treći dan od početka napada došli nas posjetiti i… Po pomoći koju su ponijeli u Mokošicu zapravo sam shvatila da su oni znali da će biti rata, ali su bili i posve nepripremljeni za ovo područje Europe koje se našlo u ratu. Poslali su nam među ostalim lijekove za malariju! Bila sam strašno ljuta, da sam mogla bacila bih to. Osjećala sam se prevareno, izdano, napušteno. Našli smo se u svemu nepripremljeni, nismo znači što nas čeka. Sjećam se na fakultetu smo učili predmet Općenarodna obrana. Mi doktori smo smatrali da nama to ne treba, da to nije nešto što bi mi doktori trebali posebno znati. A tih dana se sjećam da nam je svo to znanje dobro došlo i sve smo to u prvim danima rata morali praktično primijeniti. Prvih smo se dana izmjenjivali u ambulanti, bili bismo tamo po nekoliko dana, dan/noć, prema dogovoru, ovisno o tome jesmo li živjeli u Mokošici. Dvadeset dana nakon toga prešla sam u ambulantu školske medicine gdje su bili smješteni svi timovi.
Dr. Čale Mratović tako je provela početak rata, a kada se cijeli sustav zdravstvene skrbi o djeci uspostavio, početkom 1992. godine upoznala je psihologa Vlaha Brangjolicu s kojim je počela raditi na psihosocijalnoj pomoći djeci i mladima u ratnim vremenima.
Rad u ratu
-Bavili smo se prije svega mentalnim zdravljem. Prve smo dane obilazili hotele gdje su bila smještena djeca. Surađivali smo preko Udruge Dubrovnik zdravi grad s UNICEF-om i provodili sve njihove projekte. Od medicinske pomoći Općoj bolnici Dubrovnik, pomoći u hrani, lijekovima, financiranja kvalitetne škole, programa prevencije stradanja od minsko-eksplozivnih sredstava, psihosocijalne prilagodbe u suradnji s Uredom Vlade RH. U programu psihosocijalne prilagodbe sudjelovali su svi – bili su tu zaposlenici dubrovačke bolnice, odgojno obrazovne ustanove, Centar za socijalnu skrb, civilne zaštite.. Bio je to i antistres program i jačanje svih nas. Postali smo neformalni tim. S njima i danas najlakše uspostavljam suradnju, rješavamo probleme. Niz godina smo radili na velikom broju programa. Imali smo školu u hotelima, bila su to djeca iz okolnih mjesta i nisu spadali pod dubrovačku školsku medicinu, ali preuzela sam ih, cijepljeni su, obilazili smo ih i gledali njihove zdravstvene potrebe. Imali smo aktivnosti za djecu u hotelima, ples, pričalice za manju djecu. U hotelima su bile i učiteljice i na taj smo način, zajedno s njima provodili psihosocijalnu prilagodbu. Tada smo za nas lokalno izradili program gradonačelnici branitelji djece – analizirali smo stanje i potrebe djece, te potom određivali ciljeve i aktivnosti. Kasnije je taj program preuzeo i grad Vinkovci.
Ta nam je analiza djece školske i predškolske dobi i snimka stanja cijele obitelji, pomogla i kada smo tražili pomoć od Crvenoga križa u Zgrebu, znali su kako nam mogu pomoći i što nam konkretno treba.
Dr. Matija Čale Mratović rado se sjeća nekih od preventivnih programa koji su u ratno i poslijeratno vrijeme u konačnici posebno pomogli djeci i mladima. Jedan od njih je program edukacije za Plavi telefon.
Plavi telefon
-Taj je program trajao nekoliko godina. Tada smo počeli i Kvalitetnu školu, počelo je s jednom školom, a kasnije je proširen na sve gradske škole. Već smo 1993. i 1994. godine imali vidljiv porast konzumacije sredstava ovisnosti, pa smo i na tu temu radili s djecom. Iz tog malog projekta, skupili smo sve što smo mislili da je važno za zdrav rast i razvoj – socijalne vještine i teme koje smo smatrali važnima: vršnjački odnosi, zdravlje, samopoštovanje, sve smo to uklopili u 8-10 radionica tijekom osnovne škole. Projekt je 2007. godine Agencija za odgoj i obrazovanje prepoznala i podijelili su ga u cijeloj Hrvatskoj. Mnoge ga škole još uvijek koriste. Imali smo pravi odgovor za situaciju u kojoj smo se našli i hvala svima koji su sudjelovali – od bolnice do odgojno obrazovnih ustanova, centra za socijalnu skrb. Svi smo davali sve od sebe da bismo život učinili, lakšim ugodnijim i podnošljivim kako bismo djecu što bolje zaštitili. Danas mi se čini da smo bili prvi po mnogočemu u Hrvatskoj.
Stanje danas je dijelom potpuno različito, ali dijelom vrlo slično onomu prije 30 godina. Dr Čale Mratović i dalje je na istom mjestu – u školskoj ambulanti dječje medicine. I poručuje:
Posljedice ćemo tek vidjeti. Kao i tada, tako i sada. U prvoj fazi se čovjek snalazi i adaptira se na krizu, a posljedice dođu kasnije. Sada već vidimo veliki porast različitih psihičkih stanja koji se javlja kod velikog broja djece. Sve je više djece koja traže pomoć i sve je veća opterećenost stručnih službi u Općoj bolnici Dubrovnik. I sama imam u posljednje vrijeme jako puno savjetovanja, gotovo više ne stignem obavljati svoj redovni dio posla. Velika je neizvjesnost. Drugačije je jer je ovo kriza izvan naših mogućnosti razumijevanja i djelovanja. U ratu smo svi bili zajedno, a sada se između sebe dijelimo i to nije dobro. Svak bi trebao proniknuti u sebe i vidjeti kako bi mogao pridonijeti rješenju, kao i kako funkcionirati u svom suženom svijetu i s osobama s kojima jesi napraviti nešto pozitivno. Ako ovu situaciju ne gledamo tako da iz nje izvučemo nešto pozitivno, onda smo stvarno u velikoj nevolji.
