Koliko je važno liječenje i skrb o kroničnim ranama , bilo da se radi o dekubitusima, ulkusima, dijabetičkim stopalima, te ostalim akutnim i kroničnim ranama, razgovarali smo s prvostupnicom sestrinstva Mirelom Bulić čija je to specijalnost.
Sestra Mirela Bulić prije 2o godina osnovala je zdravstvenu ustanovu u Tugarama pokraj Splita te je i predsjednica Hrvatske udruge za rane (HUR) kao i predstavnica RH u europskom udruženju European Wound Management Association.
Za ovu vrstu specijalnosti odlučila se, kaže, bez imalo razmišljanja. U svom svakodnevnom radu susretala se sa “zapuštenim” kroničnim ranama što je za neke pacijente značilo i vrlo ozbiljnu životnu ugrozu. Iskustvo joj je pokazalo da bez obzira na medicinski napredak, kronične rane indikator su zdravstvene njege i pokazatelj sigurnosti pacijenta bez obzira radi li se o bolničkoj ili izvanbolničkoj skrbi. Kada se rane pojave to je veliki ne samo zdravstveni problem već i trošak za zdravstvene ustanove i za pacijenta.
Dekubitus je nekada struka nazivala tihim ubojicom posebice kod nepokretnih pacijenata. To se može i mora izbjeći ,a put je dobra edukacija, komunikacija doktora i medicinskih sestra te ostalih uključenih u zbrinjavanje rane.
Liječenje rana klasičnim načinom, oblozima od gaze i fiziološkom otopinom, ne ispunjava uvjete koji su potrebni za cijeljenje rane. Taj zastarjeli postupak se, osim toga, već nekoliko godina ne primjenjuje u razvijenim zemljama, već su usvojeni principi takozvane vlažne sredine koja rani osigurava odgovarajuće uvjete za cijeljenje. Liječenje rana suvremenim pokrivalima skraćuje vrijeme cijeljenja, smanjuje broj dolazaka bolesnika na previjanje, a istodobno se popravlja kvaliteta života bolesnika i smanjuju ukupni troškovi liječenja. Osim potpornih obloga postoje još razne grupe proizvoda i aparata da bi se ubrzalo cijeljenje – objašnjava Bulić opisujući da joj dolaze pacijenti kad je rana inficirana ili kolonizirana bakterijama. Kao tri najčešća problema navodi venske ulkuse, dijabetičko stopalo i dekubitus.
Kroničnoj rani treba, poručuje, ozbiljan pristup jer je sve jeftinije od gubitka ekstremiteta ili čak i života. Zaključak je Simpozija upravo problem nedostatka komunikacije multidisciplinarnog tima koji bi trebao biti uključen u ovu problematiku.
