Doktor Josip Banović plastični je i estetski kirurg u splitskoj bolnici te vlastitoj privatnoj ordinaciji Plastične i estetske kirurgije Split. U poslu kirurgije dojke duže je od 20 godina, u plastičnoj kirurgiji desetak. Za hrvatske uvjete se neobično razvijao s obzirom da se nije bazirao na edukaciju koju mu je nudio sustav. Nego je, kaže, sam se vukao na pozicije i točke po svijetu u kojima možeš najviše vidjeti i naučiti. Sam si je plaćao odlaske u svjetske bolnice gdje je prikupljao znanja vrhunskih kirurga za dojku s obzirom da mu je u fokusu od početka njegovog kirurškog puta.
Procijenio je ako bude čekao da mu se nešto ponudi da to kvalitetom i kvantitetom neće biti ono što je želio. A želio je vidjeti najbolje i najveće što svijet nudi po pitanju onoga čime se bavi. Odvažio se i otišao u najveću grad-bolnicu na svijetu, Houston u Texas Medical Center s 110 tisuća zaposlenih i u kojoj je dobio stipendiju. U kompleksu bolnica, Houston Methodist Hospital, Centar za rak MD Anderson Sveučilišta u Texasu i Texas Medical Centru su radila najveća medicinska imena svijeta. Kaže kako je poseban osjećaj tamo biti jer liječnika napuni znanjem, nadahne, motivira i to mladog liječnika gura naprijed.
Učili ste i u najboljoj bolnici na svijetu Mayo Clinic u Rochesteru u Minnesoti?
Ta bolnica nije veličine Houstona, ali je bolnica prema mnogim mjerilima broj 1. u svijetu već 15 godina. Ona meni u jednom segmentu sliči na splitsku bolnicu jer je koncipirana u dva dijela. Odnosno u istom gradu na dvije različite lokacije ima svoje prostore. Imao sam želju ući u tu bolnicu da vidim kako izgleda svjetski broj 1. Ušao sam, upoznao se s ljudima, otvorio mnoge konzultacije i prijateljstva. Te dvije bolnice su meni gledajući moju karijeru dvije točke koje mi sjaje u očima.
Završili ste srednju Medicinsku školu potom Medicinski fakultet u Splitu. U kojem trenutku ste se odlučili baviti kirurgijom dojke?
Ta je priča malo neobična. Uvijek sam želio više izazova, a kirurgija mi se činila moćnija od ginekologije. Kirurgija mi se činila ginekologija i još svega. Tako da mi je to bio izazov koji me gurao u kirurgiju. Kada sam došao na kirurgiju prvih mjesec dana sam započeo kao abdominalni kirurg na kirurgiji trbuha. Na viziti mi je prof. Ante Petričević, koji je tada bio šef kirurgije, rekao da sam “od danas na torakalnoj, a ne abdominalnoj kirurgiji”. Rekao sam dobro. U to vrijeme, a radi se o ranim 2000-im, torakalna kirurgija najviše se bavila kirurgijom dojke. Tada dojka nije otišla u plastičnu kirurgiju koliko je danas otišla. Pratio sam tu evoluciju kirurgije dojke iz kirurgije koja je inicijalno spadala u torakalnu ili opću. Zapravo njen transfer u plastičnu kirurgiju pa sam se odlučio za plastičnu. Puno sam o svemu naučio od dr. Nenada Ilića.
Prema podacima karcinom dojke je jedan od najučestalijih karcinoma među ženama, no svaki vjerojatno nije isti. Je li UZV, MR i mamografija mogu pokazati svaki karcinom dojke?
Tako je, iako je ime zajedničko, karcinom dojke je jedna vrlo šarena paleta bolesti koje imaju i različite prognoze. A nerijetko imaju i različite kliničke prezentacije u smislu kako izgledaju na dojci, ali i kako izgledaju pretragama. Imamo karcinome koji se pretragama odlično vide, ima ih koji su fantastično dobro skriveni i koje je jako teško dijagnosticirati. To nas dovodi do ključne rečenice vezane za bolesti dojke, a to je da je redoviti nadzor i praćenje početak i kraj svih rasprava o zloćudnim bolestima dojke. Znači, redoviti nadzor prema protokolima kako je to medicina zapisala da se prema njima postupa i odrađuje. Medicina je generalno ne egzaktna.
Znači ne postoje apsolutna rješenja za neku daljnju situaciju. Svi smo vrlo različiti i potencijal razvoja tumorskog tkiva je isto tako različit. Može se proizvesti tumorsko tkivo koje je fantastično dobro skriveno u dojci pa ga je teško vidjeti do situacija da je sve jasno u prvoj sekundi. U takvom okruženju treba biti dobro koncentriran i unutar sustava nadzora koji je jasno propisan kako bi se mogućnosti što ranijeg otkrivanja što bolje koristile. Zato treba obavljati redovite nadzore jer on omogućuje da liječnik karcinom nađe u najranijem mogućem trenutku.
Trebaju li žene koje imaju mastopatiju biti zabrinute da to ne preraste u nešto opasnije?
Mastopatija je varijacija normalnog tkiva dojke. To je kao da imate pjege na licu i to nije ništa zabrinjavajuće ni ništa loše. Međutim mora se ići u redoviti sistem nadzora ne zbog mastopatije nego zbog globalne statistike u kojem se zna da je jedan od najčešćih karcinoma žena karcinom dojke i treba se pratiti u zadanim vremenskim intervalima kako bi se otkrio na vrijeme te da dugoročno ne napravi problem. Kada se otkrije on će pacijentici svakako napraviti kratkoročni problem, no nije dobro da napravi dugoročni problem.
Koliko se često mora “dokazivati” da se radi o dijagnozi karcinoma? Biopsijom možda i čime još?
Biopsija je uzorkovanje tkiva i kada se to napravi onda je on dokazan, on nije sumnjiv. Biopsijom se karcinom dokazuje ili ne dokazuje. Sumnja u karcinom se postavlja na nekoliko načina. Prvi je pregled, drugi je mamografija, potom UZV, a kada se uzme uzorak za PHD to je dokaz. Dakle, sumnja se postavlja pretragama, onda se na pretrage ide dijagnostikom koja može biti citološka punkcija, core biopsija i kirurška biopsija. To su tri načina na koji se karcinom dokazuje s tim da se suvremena medicina manje zasniva na dijagnostici putem citologije. To se nekada radilo, a sada se dokazuje patohistološki (PHD) uz core i kiruršku biopsiju da se zaista radi o karcinomu. Potom se definira koja je vrsta karcinoma i prema toj vrsti se određuje terapija. Core biopsija je vrlo slična punkciji samo što je šira igla pa se može dobiti bolji uzorak tkiva.
Operirali ste vjerojatno na stotine žena od karcinoma dojke, otkrijte što vam često kažu prije operacije?
Trudim se ne doći u situaciju da zadnji dan razrađujem moguće scenarije. Ostavim im dva tjedna da im sve to sazrije u glavi, pa da u narednim danima pitaju ono što ih interesira kako bi jasnije ušli u operativni zahvat. Najčešće to uspijem iako nekad i ne, no to je koncept kojim volim ići da već kada dolazimo na operaciju budemo hladne glave i definiranih mogućih razvoja događaja. Primjerice hoće li se skidati dio ili cijela dojka, hoće li se raditi rekonstrukcija. Sve to volim odraditi prije jer pacijenticama treba vrijeme da prihvate te promjene.
Jeste li ikada operirali muškarca od karcinoma dojke i kako oni kontroliraju dojke?
Jesam, naravno. Omjer muškaraca oboljelih od karcinoma dojke prema ženama je 1:100. Muška dojka je manja od ženske što muški karcinom čini nešto sklonijim ranijem “bježanju” nego je u ženskoj dojci jer je manje “terena za okupirati”. Muški karcinom ima nešto lošije prognoze nego ženski i još uvijek ne postoji zadan obrazac nadzora muške dojke jer je to još uvijek vrlo rijetka bolest.
Unatoč ozbiljnosti posla kojeg obavljate vječni ste pozitivac, kolege za vas znaju reći da ste im najdraži klavijaturist, pa eto čak jednu klavijaturu imate i u svojoj privatnoj klinici.
Glazba usiše i svi koji se bave glazbom poznaju taj osjećaj koji te nekako ubaci u svoj svijet u kojem lebdiš i ploviš i “lipo ti je”.
I djeca su krenula vašim putem. Posao će se očito nastaviti?
Da moj sin i kći su upisali medicinu.
