Prošla je 16 kemoterapija te 20 zračenja kroz liječenje koje je trajalo osam mjeseci. Napravljena joj i je kvadrektomija dojke (poštedna operacija) i uklonjeni limfni čvorovi. Posljednje četiri godine je na svakodnevnoj antiestrogenskoj terapiji s obzirom na to da je karcinom bio visoko hormonski ovisan.
Sve to nije je spriječilo da se na posao vrati samo dva tjedna nakon zadnjeg zračenja. To joj je kaže trebalo.
Tijelo je još bilo umorno i malo se bunilo, ali glava je htjela natrag u normalu, u život prije bolesti. Učenici su naravno vrlo brzo saznali što mi se događa. Za vrijeme liječenja navraćala sam do škole i oni su me vidjeli u promijenjenom izdanju. Nestala je moja duga smeđa kosa. Sada su gledali u ženu s perikom i bili su zbunjeni. Nekima je bilo nelagodno više nego meni. Jer nisu znali što reći i kako reagirati. Neki su se pravili kao da se ništa ne događa, neki su dulje zadržavali pogled na meni, a neki bi me zaustavili na hodniku da me pitaju kako sam i da mi kažu da sam predivna. Dvadeset dana nakon zadnje kemoterapije sjela sam u autobus s njima i odvela ih na njihovu ekskurziju u Prag. Natekla od kortikosteroida i s perikom koja je pokrivala moju ćelavu glavu. Nekome je to bilo suludo, a meni je bilo jedino logično. Ekskurziju smo odavno organizirali i dugo čekali. Niti ću ja biti party breaker niti će oni uživati bez mene. Čuvali smo se međusobno i bilo nam je odlično, poručuje profesorica Ivana Krce.
Naglašava da joj je nateže padala činjenica da ljudi često iz neznanja otpišu one koji imaju rak ili druga krajnost da oboljeli često skrivaju svoju bolest .Ona je odlučila drugačije. Odlučila je da ova teška dijagnoza nije njezin kraj. Dijagnoza ju neće definirati ni ograničavati. Svoja iskustva s bolešću i dijagnozom podijelila je sa svojim učenicima te ih senzibilizirala na brojne humanitarne akcije. Nakon toga u razredu se puno toga promijenilo. Učenici su se uključili.
Osjećala sam da je moja dužnost nakon svega proživljenog senzibilizirati ih o tom problemu. Moja škola je gotovo u potpunosti muška škola. Možda bi mi bilo lakše o tome pričati s curama, ali ja sam s njima o svemu otvoreno pričala. U našoj školi bilo je nažalost učenika s dijagnozom karcinoma testisa. Njihovi roditelji su mladi ljudi u najboljim godinama. Kod kuće imaju bake, djedove, a rak je kuga 21.stoljeća i nažalost gotovo da i ne postoji obitelj koju rak nije posjetio. Oni su u osjetljivim godinama, boje se, srame, ne znaju. Društvene mreže ne pokrivaju ovakve teme, školsko gradivo se ovim ne bavi. Naprimjer dobivali su zadatke da mame ne puštaju na miru dok god im ne prijave da su obavile kontrolni preglede. Bilo im je čudno, gledali su u pod, pogledavali se, smijuljili se i išlo je polako. Od toga da su samo šutjeli i slušali što im govorim do toga da sada sami započnu temu, komentiraju, raspravljaju i izražavaju svoje mišljenje, da ih je manje sram.
Zadnje četiri godine zajedno smo podržali nekoliko projekata, opisuje ova hrabra profesorica.
Tridesetak učenika iz škole sudjelovalo je na utrci Think Pink-race for the cure koju je organizirala Županijska liga protiv raka Split. Između nje i njezinog razreda postoji dogovor da sve njihove jedinice pretvaraju u kune koje potom doniraju udruzi Nismo same za njihov projekt Nisi sama-Ideš s nama! koji ženama osigurava besplatan taksi prijevoz na kemoterapiju na području grada Zagreba.
S velikim ponosom mogu reći da je 4. C Elektrotehničke škole na ovaj način u zadnje četiri godine osigurao negdje oko 70 vožnji koje život znače. Njihovi roditelji su od samog početka spremno prihvatili moju ideju i uvijek vrlo rado podržali svaku moju inicijativu i na tome sam im jako zahvalna. U studenom 2021.godine u sklopu školskog projekta Ne brijem se, ali brijem na zdravlje, s ciljem podizanja svjesnosti o muškim bolestima, obilježili smo Movember, a desetak učenika se rado uključilo u sada već dobro poznatu Bradatu aukciju. Mjesec dana se nisu brijali, ponosno su uzgajali svoje mlade brade i brkove te iste stavili na aukciju i za njih skupili preko 3 000 kuna koje su donirane Županijskoj ligi protiv raka, opisuje prof.Krce.
Unatoč svemu što joj je rak uzeo, a uzeo je, kaže, puno uzela je i ona od njega. Danas živi punim plućima, planinari ,trenira ,uživa sa svojom djecom i prijateljima. Naučila je mnogo ,ponosna je na svoje učenike i s veseljem dolazi na posao jer zna da pred sobom u razredu ima mlade, zrele, senzibilne ljude.
