Za provedbu Nacionalnog strateškog plana protiv raka iz EU fondova osigurano je oko 900 milijuna eura, a neiskorištavanje tih sredstava bila bi ozbiljna propuštena prilika. Glavni je to naglasak s predavanja što ga je, u organizaciji Udruge žena oboljelih i liječenih od raka SVE za NJU na čelu s Ljiljanom Vukota, održao prof. dr. sc. Eduard Vrdoljak. Znanstvenik, onkolog i predsjednik Povjerenstva Ministarstva zdravstva koje je izradilo Nacionalni strateški plan protiv raka.
Svoje predavanje prof. dr. sc. Vrdoljak posvetio je preminulima Barbari Čondrlić i Ljiljani Pranjić, kako je rekao, dvjema hrabrim ženama koje je i liječio. Upućujući na to da svaki oboljeli zaslužuje pravo na rano otkrivanje i najbolje liječenje raka, naglašava da lijekovi teško dolaze. Nedostaje nam bar 50 posto radioterapijskih kapaciteta i uređaja. Svi bi onkološki kapaciteti i kadrovi trebali biti uvezanu u mrežu u kojoj se može monitorirati rad svakog centra i svakog onkologa, prema ishodima liječenja. Na taj način rezltati bi na nacionalnoj razini bili podignuti na najveću razinu.
– U Europi se godišnje može spasiti 100 milijuna života, ako zemlje sa slabim rezultatima poput Hrvatske, preokrenu svoj odnos ka nacionalnim strateškim ciljevima koji nisu samo zdravstveni nego imaju i ekonomske i demografske rezultate – rekao je prof. dr. sc. Vrdoljak.
Ističe i da je rak najveći europski javnozdravstveni problem i pitanje ishoda je pitanje opstojnosti nacije.
Problem u RH: kasno otkrivanje raka
Korona je tu i proći će, a kako je istaknula i Ljiljana Vukota, s koronom i bez nje od raka svaki dan u Hrvatskoj umre 40 osoba. Prema prof. dr. sc. Vrdoljaku u EU svake minute od raka umru tri osobe, a uskoro ćemo te smrti brojati u sekundama. I dok je pojavnost raka češća u zapadnoeuropskim zemljama, smrtnost je veća u zemljama Istočne Europe.
U Hrvatskoj je stanje neprihvatljivo zbog kasnog otkrivanja, nedostatnog liječenja i nedostatka multidisciplinarnosti. Nedostatak lijekova, izvještavanja te praćenja rada i ishoda onkoloških centara, kao i nepridržavanje smjernica, prisutni su u velikom broju disperziranih centara. S druge strane, uspostava 4 ili 5 snažnih, međusobno umreženih onkoloških centara omogućila bi ujednačen pristup bolesnicima i kvalitetniju skrb. Danas se, međutim, nitko sustavno ne bavi praćenjem tko što radi i s kakvim ishodima.
“Češki paradoks”
Medijan preživljenja s metastatskim rakom dojke u Francuskoj je 50 mjeseci kod HER2 pozitivnog oblika bolesti, i 14 mjeseci s trostruko negativnim. Kada su u Novom Zelandu bila za iste oblike bolesti 20, odnosno, 6 mjeseci, nakon uvida u rezultate zemlja je pokrenula nacionalne programe kojima su ti ishodi značajno poboljšani. Češki paradoks pokazuje da i Hrvatska može bolje samo ako se svi u sustavu udruže ka rješenjima i poboljšanjima. Za ista sredstva kao Hrvatska Češka ostvaruje 10 posto bolje rezultate, ali postoji obveza izvještavanja. Kao na primjer činjenica da se češke liječnike obiteljske medicine pomno prati prema rezultatima odaziva njihovih pacijenata na programe ranog otkrivanja raka. Tajna je u izvještavanju o raku i ishodima na svim razinama sustava, pokazao je prof. dr. sc. Vrdoljak.
Dijagnostika je najisplativija investicija
Hrvatska je jedina zemlja koja je donijela Nacionalni strateški plan protiv raka, a ima ishode među najgorima. Nužnost je prikupljanje podataka o svim oboljelima, o svemu što se u onkologiji radi i o tome čime to rezultira. U Hrvatskoj je za vrijeme prvih lockdowna zabilježeno 50 posto manje novodijagnosticiranih bolesnica s rakom dojke. Ali niti korona ne može biti izgovor za to jer i po smrtnosti od korone Hrvatska je među 10 najlošijih.
Veliku ulogu igra i trošak dijagnosticiranja i liječenja po oboljelome. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji nužno je oko 35 do 38.000 eura, u Hrvatskoj neusporedivo malo, i posve nedostatno. No, kada bismo ulagali u dijagnosticiranje i najbolje liječenje, tvrdi prof. dr. sc. Vrdoljak, dokazano je znanstvenim istraživanjem, bila bi to najisplativija investicija u zemlji.
To dokazuje i primjer Slovenije koja je prije 17 godina krenula u program otkrivanja i liječenja raka vrata maternice i došli su do 50 postotnog smanjenja. Kod nas se na program ranog otkrivanja tog raka javi manje od svake 5. žene. U Švedskoj su unatrag otprilike desetljeća centralizirali operacije raka jajnika s 22 na 8 centara i dobili su značajno veće preživljenje. Jer nema rezona da se oprema rasprši po malim centrima gdje se ne obrađuje dovoljan broj bolesnika kad u većem opremljenom efikasnom centru svi mogu dobiti optimalnu skrb.
Premalo kliničkih istraživanja
Kasni se s uvođenjem novih lijekova, nemamo dovoljno radioterapijskih uređaja, imamo značajno manji broj kliničkih istraživanja. I što je nedopustivo, još uvijek se veliki broj oboljelih ne liječi po smjernicama. Kliničke studije su od velike važnosti. Podižu razinu i obuhvatnost znanja, uvode novije i efikasnije prakse, nova znanstvena dostignuća, educiraju osoblje. Pružaju oboljelima mogućnost za nove terapije a sve je plaćeno od onih koji studije provode.
Koliko smo spremni uložiti u ljudske živote, i jesmo li ili nismo – pita prof. dr. sc. Vrdoljak i navodi svoje iskustvo nakon usavršavanja u Americi:
– Odlučio sam kombinirati snažnu terapiju zračenjem, brahiterapijom i kemoterapijom te imunoterapijom, i imali smo 83 postotno preživljenje, što je i danas za 20 posto bolje od najboljih svjetskih praksi. Slično, u Sjevernoj Irskoj su imali najlošije rezultate u Velikoj Britaniji, i kad su krenuli u snažan preokret, postali su najbolji. Zato je važan slogan „From zero to hero!“. Moguće je to izvesti i kod nas, ovisi o volji ne samo zdravstvene politike i administracije nego je to nacionalno pitanje broj jedan. A koje bi spasilo živote, smanjilo liste čekanja, i pomaklo nas od najgorih u EU ka najboljima.
