Više od 50 posto odraslih žena kroz svoj život doživi urinarnu inkontinenciju dok tek trećina njih potraži pomoć liječnika. Katastrofalni su to podaci na koje upozorava naša sugovornica Ivana Palčić, magistra fizioterapije, vlasnica ReLab Centra fizikalne terapije i inovativne rehabilitacije u Umagu. Inače i članica medicinskog tima ATP turnira, predavačica na talijanskom studiju fizioterapije na sveučilištu Alma Mater Europaea. Uže područje specijalizacije joj je neurorehabilitacija, a posebno poremećaji zdjeličnog dna.
Možete li objasniti što je inkontinencija i u kojoj se dobi javlja?
Inkontinenciju definiramo kao nevoljno otjecanje mokraće. Ona predstavlja zdravstveni problem koji je često podcijenjen kako od pacijenata tako i od zdravstvenih djelatnika. Može se pojaviti rano, u bilo kojoj dobi i poznato je da učestalost raste, a najčešća je nakon 60. godine života.
Psihološki faktor
Što se točno događa u našem tijelu kada dobijemo inkontinenciju?
Tijelo je u tom trenutku izgubilo mehanizme potpore struktura za zatvaranje mokraćnog kanala te je došlo do oskudnog i povremenog ili moguće potpunog i nekontroliranog otjecanja mokraće. Uz taj mehanički opis problema dolazi jako bitan psihološki faktor neizvjesnosti i straha zbog određene nemogućnosti nesmetanog obavljanja aktivnosti u svakodnevnom životu. Kod tih osoba se javlja jedan gubitak kontrole nad funkcijama svog tijela.
Koji su uzroci inkontinencije i koliko je vrsta?
Uzroci inkontinencije nisu u potpunosti poznati. No postoji povezanost s vaginalnim porođajima, operacijama u području male zdjelice, teškim fizičkim radom, određenim sportovima većeg intenziteta kao što je pretjerano trčanje, dizanje utega, bicikliranje, slabosti mišića dna male zdjelice, određenim drugim bolestima i slično. Uobičajena podjela inkontinencije razlikuje sedam vrsta. Najčešća je statička gdje porast intraabdominalnog tlaka uzrokuje neželjeno otjecanje mokraće. Tu zapravo povećani napor odnosno pritisak u trbuhu uzrokuje inkontinenciju.
Zašto dolazi do inkontinencije i može li je se spriječiti?
Mnogo toga će utjecati na inkontinenciju. Među ostalim hormonski čimbenici, stanje mišića zdjelice i još mnogo unutarnjih faktora. U kombinaciji s povećanom tjelesnom težinom, pušenjem, velikim količinama unosa kofeina, sportovima visokog intenziteta, s teškim fizičkim radom i vaginalnim porodima, sve može rezultirati poremećajem mokrenja. Prevencija je pravovremena briga o mišićima zdjeličnog dna i smanjenje rizičnih faktora. Primjerice kod skokova, masa unutarnjih organa se uz gravitaciju naslanja na zdjelično dno i tako čini pritisak na već neadekvatni položaj mjehura i mišiće zdjeličnog dna.
Razni testovi
Na koji način se inkontinencija dijagnosticira i koje su metode liječenja?
Sama dijagnoza započinje anamnezom koja usmjerava na dijagnostičke postupke. Potom se obavljaju ginekološki i neurološki pregledi. Oni daju uvid u položaje organa ili isključuju neke neurološke bolesti ili oštećenja. Nakon toga za dijagnozu inkontinencije postoje posebni postupci koji se provode. To su razni testovi gdje se broje mokrenja, analiza mokraće, test kašljem, test s ulošcima, a daljnje su specifični dijagnostički postupci i metode koje mjere tlak i protok mokraće.
Trebaju li osobe koje pate od inkontinencije mijenjati stil života i na koji način?
Osobe koje imaju poremećaj mokrenja često imaju narušenu kvalitetu života. To je i razlog zbog kojeg se javljaju liječnicima. U početku zanemaruju problem zbog neinformiranosti i straha od stigmatizacije. Uz podršku zdravstvenih djelatnika kada se jednom jave postepeno ipak mijenjaju svoje navike zato što osjećaju poboljšanje. To im postaje motivacija aktivno sudjelovati u rješavanju problema i podizanju kvalitete vlastitog života. Upravo je inkontinencija nerijetko razlog, posebice kada se javlja u srednjoj dobi, da osobe počnu vježbati i mijenjati životne navike. To je svakako snižavanje tjelesne težine, smanjeni unos kofeina, kontrola unosa ostalih tekućina, smanjenje aktivnosti visokih intenziteta, prestanak pušenja te vježbe zdjeličnog dna. To su neki od načina na koji smanjujemo inkontinenciju.
Kako sami sebi mogu pomoći oni koji pate od inkontinencije?
Oni prvenstveno moraju prihvatiti činjenicu da postoji problem koji treba riješiti. Taj prvi korak je iz našeg iskustva najteži s obzirom da se očekuje kako će problem nestati sam od sebe ili da je privremen, da je to zbog neke upale ili da je to rani poslijeporodni period, te onda osobe čekaju. No ako taj problem i dalje opstaje bitno je što ranije početi s liječenjem. Mi radimo s novim tehnologijama, sa specifičnom radiofrekvencijom koja u kombinaciji s aktivnim pokretom i vježbama daje jako dobre rezultate u kontroli mokrenja. Tim aktivnim pristupom kvaliteta života mijenja se nabolje.
Predugo čekanje
Očito je da se osobe koje pate od inkontinencije za pomoć javljaju prilično kasno?
Takvi su pacijenti česti. Nerijetko su u dužem vremenskom razdoblju od prvih simptoma i dođu zbog drugih poteškoća pa se u međuvremenu otkrije inkontinencija. Pacijenti često navode da, uz bolna leđa, ne mogu kontrolirati ni mokraću.
Je li točno da žene imaju većih problema s inkontinencijom s obzirom da rađaju?
Inkontinencija je učestalija kod žena i povezuje se s porodom. No oblici poremećaja mokrenja su prisutni i kod muškaraca i to najčešće zbog povećanja prostate, benignog ili malignog. Tako zbog poteškoća s prostatom i oni imaju određene poteškoće kontrole mokrenja.
Trebaju li osobe koje pate od inkontinencije posebno tretirati svoju kožu i ako da čime najčešće?
Svakako trebaju, a posebno kod većih količina istjecanja mokraće. Razlika je leži li osoba ili je djelomično u pokretu jer se prema tome određuje hoće li nositi uloške ili pelene. Koža kod takvih osoba postaje suha i nadražena te ju je potrebno brisati jako nježnim materijalima nakon ispiranja. I mazati hidratantnim kremama namijenjenim za to područje. Cilj je pružiti zaštitu te ne nadražiti već nadraženu kožu.
Prihvaćanje problema
Zna li se koliko trenutno u Hrvatskoj ima osoba koje pate od inkontinencije i gdje ih je najviše?
To je izrazito složeno pitanje zato što ne prijavljuju svi inkontinenciju. Sam problem je stigmatiziran, ali po prijavljenim slučajevima se smatra da 25 posto osoba u Hrvatskoj ima neki oblik poremećaja mokrenja što je podatak sličan podacima i u drugim zemljama, primjerice sa SAD-om. Očekujemo da će se otvorenim načinima liječenja, prihvaćanjem inkontinencije kao problema, ali i predstavljanjem mogućnosti za liječenjem smanjiti broj inkontinentnih osoba. Isto tako očekujemo da će se ohrabriti osobe koje još nisu uključene da se uključe u program rane i aktivne rehabilitacije jer ćemo na taj način moći točnije pratiti broj oboljelih po regijama, ali i evaluaciju terapijskih rezultata.
Koje su metode liječenja i postoji li trajno rješenje za inkontinenciju i ako da koje je?
Metode liječenja su konzervativno i kirurško. U konzervativnom mijenjamo životne navike, uzimamo lijekove te provodimo fizikalnu terapiju metodama radio frekvencije i funkcionalne elektrostimulacije. No ukoliko ti postupci uz farmakoterapiju ne daju željeni rezultat ili je prisutan i prolaps organa zdjelice, liječenje će biti kirurško.
