Živa je zagađivač vrlo otrovan za žive organizme, uključujući ljude. Izgaranje ugljena glavni je izvor žive u zraku u EU. Samo 10 postrojenja za izgaranje ugljena pronađenih u Bugarskoj, Češkoj, Njemačkoj (na temelju podataka za 2017.) i Poljskoj emitiralo je 7,6 tona žive u 2019. godini, više nego dvostruko od emisija Francuske, Grčke i Španjolske zajedno.
Jednom emitirana, živa ostaje u atmosferi i široko se raspršuje, u različitim kemijskim oblicima. Prirodnim se procesima može pretvoriti u posebno otrovan organski oblik poznat kao metil živa.
Rizik izloženosti
Živa se nakuplja u živim organizmima i sve su veće koncentracije u lancu ishrane što ih omogućuje proces bioakumulacije. Taj proces predstavlja glavni rizik izloženosti za ljude, konzumiranjem hrane koja sadrži živu. Ne postoji sigurna razina izloženosti živi, a posebno je opasna za fetuse i malu djecu jer izloženost uzrokuje neurološka oštećenja, usporava razvoj mozga i negativno utječe na kognitivne sposobnosti. Zagađivač također utječe na kardiovaskularni sustav, bubrege, jetru i pluća.
Atmosfersko taloženje žive razlog je onečišćenja više od 45.000 ili 30 posto vodnih područja u EU-u, pa ne postižu kemijsko stanje definirano Direktivom o vodama.
Ona je glavni pravni instrument EU koji je imao za cilj postizanje dobrog statusa svih vodnih područja EU do 2015. ili najkasnije do 2027. godine. Unatoč njenu usvajanju prije 20 godina, 40 posto vodnih područja kemijski je onečišćeno zbog prevelikih koncentracija takozvanih prioritetno opasnih tvari.
Živa je definirana kao jedna od tih prioritetno opasnih tvari, što znači da su države članice obvezne poduzeti mjere za zaustavljanje emisija žive. Tijela za zaštitu voda do sada se nisu bavila onečišćenjem živom u Planovima upravljanja riječnim slivovima, glavnim alatima koji se koriste za provedbu Direktive o vodama.
Sanacija već emitirane žive je skupa, sprečavanje onečišćujućih tvari na njihovu izvoru zaustavljanjem izgaranja ugljena mnogo je pristupačnije i učinkovitije.
Emisije žive također, kako ističe Samuel Gregory Manning iz EU Ureda za okoliš, obuhvaćene su i drugim obvezujućim zakonodavstvom EU, odnosno Direktivom o industrijskim emisijama, koja ima za cilj smanjenje štetnih emisija iz industrije. Ta Direktiva propisuje strože uvjete dozvole za emisije u slučajevima kada nisu ispunjeni ekološki standardi. Međutim, autori dozvola usklađuju svoja ograničenja emisije s najblažim standardima postavljenim Direktivom, što dovodi do toga da većina slučajeva ostaje na uobičajenoj razini emisija žive. Direktiva dopušta odstupanja koje države članice uvelike koriste, umjesto da predstavljaju presedan.
Prioritetno opasna tvar
Na krajnje vrijeme za korištenje zakonskih normi namijenjenih zaštiti ljudskog zdravlja i okoliša, upozoravaju brojne civilne udruge, kao što to ističe Bellinda Bartolucci, odvjetnica u dobrotvornoj organizaciji ClientEarth za pravo okoliša.
Provedba strožih emisijskih standarda, značajno bi smanjila emisije žive, ali što kada se i uz najstrože standarde izgaranje ugljena nastavi? Kako bi ispunile obvezu postupnog ukidanja žive jer je ona prioritetna opasna tvar, države članice trebale bi prestati s izgaranjem ugljena najkasnije do kraja 2027. godine.
Nadolazeća revizija zakona EU o živi kao dio ambicija Europskog Green Deala o nultom zagađenju za okoliš, bez toksičnih tvari, predstavlja priliku za daljnje smanjenje emitiranja žive koje se više ne smije izbjegavati.
Postupno ukidanje ugljena 2027. potrebno je ako se žele ispuniti zakonske obveze EU-a o granicama otrovne žive u slatkoj vodi. Atmosfersko taloženje žive koju pretežno emitiraju postrojenja za izgaranje ugljena pridonosi neuspjehu dobrog kemijskog statusa slatkovodnih tijela u Europskoj uniji.
