Neurologinja, akademkinja Vida Demarin reći će da zahvaljujući neuroplasticitetu našega mozga možemo zapravo sve što hoćemo ako ga znamo pravilno koristiti.
Neuroplatičnost mozga je mehanizam koji su istraživači opisali prije više od 100 godina. Naziv je dao američki psiholog William James još 1890. On je shvatio da mozak nije statički organ koji se ne može mijenjati nego se pod utjecajem različitih stimulusa koji mogu biti primjerice taktilni, ali i glazba, naše misli; stvaraju novi putovi između stanica u mozgu i aktiviraju se oni dijelovi koji slabije rade ili su propali. Mi se rađamo s gomilom snage u našem mozgu i bitno ju je aktivirati. Zadaća nas neurologa je da to znanje prenesemo ljudima – poručuje na početku našeg razgovora akademkinja Vida Demarin.
Preventivnim aktivnostima može se postići mnogo – prevencija moždanog udara, kognitivnog propadanja, demencije, glavobolje, sva ta znanja bismo morali predstavljati u javnosti. Ne bismo trebali dopustiti da se ljudi informiraju samo preko interneta. Ono što je važno znati jest da nikad nije kasno – poručuje akademkinja Demarin.
Osvijestiti što radimo
– Nije komplicirana ta prevencija. Potrebno je samo malo osvijestiti ono što svi i radimo. Postoje tzv. ključevi očuvanja mozga. Prehrana je superbitna. Eto, mediteranska prehrana nam je dostupna i to je jedan od ključeva. Ona je važna jer bitno smanjuje rizik od moždanog, srčanog udara, svih mogućih gastrointestinalnih smetnji. Dakle, fenomenalna je za očuvanje našeg zdravlja. To vam je malo ribe, povrća, voća, maslinovog ulja i čaša crnog vina. Bitno je znati da je junk food koji svuda prodire, kroasani i sve ono što djeca tako rado konzumiraju s nogu, loše. Mediteranska prehrana potiče bolju prehranu živčanih stanica, čini da sve funkcionira kako želimo. Junk food truli u organizmu, ostatni dijelovi se odlažu u jetri, u crijevima.
Ne govori se bez razloga da su crijeva naš drugi mozak. Iz sluznice tankog crijeva izlučuje se 90 posto serotonina, hormona sreće i 50 posto dopamina.
To je neurotransmiter i hormon koji omogućuje funkcioniranje mozga, prijenos podražaja. Prvi put to se počelo istraživati kod Parkinsonove bolesti. Oni, primjerice, nemaju dovoljno dopamina. On se izlučuje najvećim dijelom u tzv. crnoj jezgri, bazalnim ganglijima u mozgu, ali se i pola toga izlučuje u crijevima. Daklem crijeva su zaista naš drugi mozak. Ta rečenica govori sve. I jasno je da moramo paziti na crijeva. Svi hormoni koji se izlučuju iz sluznice tankog crijeva, ne funkcioniraju ako ne funkcionira prehrana.
Tjelesna aktivnost
Sljedeće što trebamo znati i primjenjivati želimo li imati zdrav i funkcionalan mozak je tjelesna aktivnost. Kada vježbamo aktivira se kardiovaskularni sustav, srce i žile, a mozak bude bolje opskrbljen krvlju i kisikom, pa sve funkcionira bolje. Trebalo bi vježbati svaki dan, i ne mora to biti jako dugo, jako naporno, niti jako dugotrajno. Ali neku malu jutarnju gimnastiku trebalo bi provoditi na dnevnoj bazi. Malo se razgibati je jako dobro, možemo se i kupati tijekom ljetnih mjeseci ako smo u mogućnosti. Možda ne koristiti za sve automobil, već kad god možemo prošetati.
Dobro je nakon cijelog dana na poslu prošetati oko kuće, ići stepenicama, a ne liftom. Treba, dakle, upotrijebiti neke male trikove i pokrenuti tijelo jer iskreno, malo tko od nas zaista će vježbati svaki dan i za to odvojiti određeno vrijeme. Ali može se plesati, to ljude često veseli. Za vrijeme tjelesne aktivnosti povećava se lučenje neurotrofina koji ima ulogu u poboljšanju pamćenja, koncentracije i raspoloženja. Za vrijeme vježbanja i bilo koje druge tjelesne aktivnosti povećava se njegova količina.
Doživljavanje stresa
Treća stvar koju je jako važno naučiti jest nositi se sa stresom. Ne volim govoriti o borbi protiv stresa, to mi se ne čini da ima smisla. Kako bismo se to trebali boriti? Ali možemo sebe izviještiti na način da nas svakodnevni stres koji doživljavamo, previše ne dodiruje. Treba se naučiti nositi sa situacijama koje nam povremeno mogu izazvati reakcije koje nam mogu ugroziti zdravlje. Stres treba nastojati eliminirati. Znam da je to lako reći. U interakciji smo s kolegama na poslu, u prometu, s obitelji, prijateljima. Eliminiranje stresa postižemo ulazeći pomalo u sebe, kada nastojimo biti ovdje i sada. Pa ću se poslužiti riječima zen budista Thich Nhat Hanha – put prema van je na unutra (The way out is in).
Mi smo, dakle, zajedno u energiji i ne bismo trebali jedni druge “jesti”. Za to se koriste različite tehnike poput mindfulness meditacija kao i brojne druge psihološke tehnike koje nam pomažu da se maknemo od stresa. Duboko disanje ponekad je dovoljno da sami sebe umirimo. Mičemo misli i nastojimo samo disati i povući se u sebe. Duboko se relaksiramo na taj način i takve tehnike povećavaju našu otpornost u svakom smislu, djelujući i na imunološki sustav.
Brain fitness
Četvrta stvar koja je jako bitna za nešto starije ljude je vježbanje funkcija mozga, brain fitness. Najopasnija priča je kad ljudi odu u mirovinu, a bili su na nekim visokim funkcijama. Odu u mirovinu, ujutro se probude, mobitel ne zvoni, laptop je ugašen, ženi ideš na živce jer bi ona s prijateljicama otišla na kavu, a on sjedi i ne zna što će sad. Nije smislio hobi kojim bi se bavio. I sad stoji, i misli – dakle ja sad nikom ne trebam, nitko me ne zove… Bulji u televiziju s čašom pive i polako tone u depresiju.
To onda vodi do poremećaja u pamćenju i do demencije. Ovo što govorim nije ništa novo, opisano je u brojnoj literaturi. Zbog toga je jako važno osmisliti neki hobi kojim se želimo baviti kad odemo u mirovinu. Nešto što nas veseli. To ne mora biti nešto umno. Možemo peći kolače, kopati u vrtu, saditi cvijeće, početi slikati, bilo što što vas veseli.
Treba svaki dan nečim zaposliti mozak, može se i rješavati križaljke, igrati šah. Bitno je za mozak imati stimuluse jer mozak propada zbog rutine.
Znam jako puno ljudi koji su nakon mirovine napravili druge karijere, počeli slikati, svirati klavir, pisati novele… Čovjek zaista ima jako puno mogućnosti. I u mirovini se može početi raditi ono što ste cijeli život htjeli, a niste stigli. Eto prilike!
Usklađenost noći i dana
Izuzetno je bitan i san. Ljudi previše gledaju društvene mreže, a usklađenost noći i dana je izuzetno bitna. Trebali bismo otići spavati oko 22 sata ili 22.30 najkasnije. Kad to pričam, počnem se nekad i sama sebi smijati jer nerijetko i sama kažem – pa noć je duga. Ali, san je jako bitan.
Socijalna aktivnost, društveni kontakti, također su iznimno bitni. Ljudi se danas previše osamljuju. A trebali bismo stalno biti u komunikaciji jedni s drugima, da se osjeti naša zajednička energija. Trebamo imati društvene kontakte, nalaziti se s prijateljima, odlaziti na koncerte. Svakodnevnica nam nije buljenje u mobitel nego kontakti s ljudima, međusobni razgovori. Trebamo se vratiti jedni drugima. Ljubav i suosjećanje, ono je što je ključno. Osjećaji su ti koji pokreću sve, tako će nam biti lakše i ljepše u životu. Ljubav je ta koja pokreće svijet, a u jurnjavi i trci za karijerama i postignućima malo smo to zapostavili.
