Utapanje je jedan od vodećih uzroka smrti u dječjoj dobi. O toj temi razgovaramo s doc. dr. sc. Anom Milardović, dr. med., specijalisticom pedijatrije, užom specijalisticom pedijatrijske hitne i intenzivne medicine na Klinici za pedijatriju KBC-a Rijeka na Kantridi.
Koliko je često utapanje djece?
– Definira se kao oštećenje dišnih puteva uslijed uranjanja u tekućinu. Utapanje je u SAD-u vodeći uzrok smrti u nesrećama djece predškolske dobi. Najrizičnije skupine su djeca mlađa od 5 godina bez adekvatnog nadzora u vodenom okruženju. I adolescenti u dobi iznad 15 godina, kaže doc. dr. sc. Milardović.
Po statističkim podacima izdvaja se i grupa zlostavljane/zanemarene djece, čiji udio iznosi 7 posto od ukupnog broja djece stradale od utapanja.
Najznačajniji faktori stradavanja od utapanja su neadekvatan nadzor odraslih nad mlađom djecom, plivačka subkompetentnost. Rizična ponašanja kao što su korištenje droga i alkohola. Među najrizičnijim skupinama su i djeca koja boluju od nekih kroničnih bolesti. Kao što su epilepsije, neverificirane aritmije srca. I djeca koju uz utapanje karakterizira i prateća trauma.
Što se događa pri utapanju?
– Osnova patofiziološkog mehanizma pri utapanju je produljeni nedostatak kisika s posljedičnim razvojem kiselosti organizma. Utapanje karakteriziraju prvotni osjećaji panike, zadržavanje daha i pokušaji unesrećenika da se održi iznad vode. Ako utapanje potraje (20 sekundi do 5 minuta), pokušaji udaha u tekućem mediju uzrokuju ulazak tekućine u dišni sustav. Doticaj tekućine s epiglotisom (nepčanom resicom) uzrokuje trenutni spazam grkljana koji ubrzo popušta i tekućina prodire do najdistalnijih dijelova pluća. U manjeg broja utopljenika, laringospazam traje do konačnog srčanog zastoja. Prvotni nedostatak kisika se, trajanjem utapanja, produbljuje i produljuje te se javlja ugroženost i drugih organa, prvenstveno mozga. Utapanje u plućima izaziva smanjenu rastezljivost pri disanju, neravnotežu u izmjeni plinova, nerijetko se razvija plućni edem. On može dovesti do teškog plućnog stanja poznatog kao akutni respiratorni distresni sindrom (ARDS).
Posljedice različite
Koje su posljedice ako je dijete spašeno, ili kasno spašeno?
– Po utapanju u djeteta su vidljivi znakovi poteškoća disanja poput ubrzanog disanja uz čujne ili, na van, nečujne disajne fenomene. Zbog sekundarnih odjeka na mozak, nerijetko je utapanje praćeno gubitkom svijesti djeteta, a moguća su i trajna oštećenja živčanih stanica mozga, moždani edem te porast tlaka unutar kosti glave. Upravo su oštećenja mozga, povrh smrtnog ishoda, kriterij kojim se evaluiraju ishodi utapanja. Gotovo 1/5 utopljenika svih dobi ima određeni stupanj neurološkog oštećenja. Dijelu utopljenika ostaju odjeci na kardiovaskularni sustav u vidu srčanih aritmija.
Što sve igra ulogu pri utapanju i spašavanju?
– Dob utopljenika, vrijeme provedeno u tekućem mediju, temperatura, gustoća i stupanj kontaminacije tekućeg medija, pridružene ozljede, ranije bolesti te vrijeme i način spašavanja, kao i odgovor na inicijalne primijenjene mjere, glavni su čimbenici ishoda kod utopljenika. Djeca koja su bila potopljena duže od 8 minuta, po preživljavanju, imaju malu šansu za potpuni neurološki oporavak. Ako se unutar 3 minute od početka oživljavanja uspije uspostaviti disanje, unesrećeni ima dobru prognozu. Ako niti nakon 40 minuta nema znakova disanja unesrećenika, šanse preživljenja su vrlo male ili nikakve, osim ako drugi čimbenici ne pospješuju depresiju disanja kao što je alkohol, lijekovi, pothlađivanje itd.
Pomoći odmah
Ima li razlika u vrsti vode u kojoj se utapanje dogodilo?
– Klinička slika ne ovisi o vrsti vode (slatka ili slana) u kojoj se utapanje dogodilo. Ipak, utapanje u zagađenoj vodi može uzrokovati i infekcije neuobičajenim mikroorganizmima ili pak težu kliničku sliku. Utapanje je nerijetko udruženo s pothlađivanjem. Tome su osobito sklona manja djeca, a ono može imati djelomični zaštitni učinak od neuroloških oštećenja nastalih zbog manjka kisika. Ali isto tako može pospješiti javljanje opasnih srčanih aritmija.
Kakva je pomoć potrebna djetetu koje se utapalo?
– Nakon izvlačenja iz tekućeg medija, dijete može izgledati i ponašati se potpuno uobičajeno, ali i biti u srčano-disajnom zastoju. Disanje može biti odsutno ili nepravilno te praćeno bljedilom ili modrenjem kože i sluznica. Dijete može kašljati i iskašljavati pjenušavi ili sukrvavi sadržaj. Ono može biti uredne svijesti, ali može ga karakterizirati pospanost, nemir i koma.
Medicinska pomoć utopljeniku usmjerava se prema korekciji manjka kisika, snižene tjelesne temperature i pridruženih ozljeda. Pravodobni i učinkoviti temeljni postupci oživljavanja najvažnija su odrednica preživljenja i mora ih se započeti što je prije moguće. Dišni put treba što prije osigurati s obzirom na moguće povraćanje tekućine koja je djelomično i progutana.
Čak i nakon početno uspješnog oživljavanja i naizgled dobrog oporavka utopljenika, nekoliko sati kasnije moguće je naglo pogoršanje sa zatajenjem disanja. Dijete je uvijek nužno razodjenuti i pokušati ga utopliti ako je kod utapanja bio obučen.
Laička pomoć često ključna
Koje bi preporuke laik trebao imati na umu?
– Laičke mjere u pristupu djetetu utopljeniku iste su kao i za svako unesrećeno dijete iz bilo kojeg drugog razloga. Prvo što se mora izbjeći je ugrožavanje drugog života. U slučajevima utapanja “nesigurnu” okolinu za dodatnog utopljenika najčešće predstavljaju ekstremno visoki valovi ili primjerice, brza plovila u okolini i sl. Siguran pristup utopljeniku je slovo “A” u abecedi spašavanja. Zato što su dva unesrećenika uvijek gora od jednog. I zato što dva unesrećenika uvijek smanjuju vjerojatnost spašavanja svakog ponaosob. Ako po izvlačenju iz tekućeg medija dijete karakterizira gubitak svijesti i izostanak disanja, valja odmah pozvati službu hitne pomoći i započeti s postupcima temeljnog održavanja života koje uči svaka osoba koja polaže vozački ispit, a i šire.
Ljudi se nekad boje da ne znaju pomoći, tako se gubi vrijeme?
– Osjećaj nedovoljnog poznavanja navedenih mjera ili strah da se djetetu dodatno ne naškodi ne bi trebali biti dostatnom isprikom za nepružanje pomoći. Bilo koji pokušaj spašavanja je bolji od nepružanja pomoći, naime, ovo prvo daje ikakvu šansu djetetu, dok ovo potonje nikakvu. Spasonosne upuhe “usta na usta” valja započeti čim spasitelj i unesrećenik dosegnu tlo pod nogama (plićak) ili kopno, a navedeno valja nastaviti pritiscima prsnog koša. Idealan omjer jednog i drugog, povrh prvih 5 upuha, je 30:2 (30 pritisaka prsnog koša i 2 upuha usta na usta). Navedeni postupci nerijetko budu ključni u spašavanju života, ali i postizanju najbolje moguće kvalitete života djece po utapanju, a valja ih nastaviti do postizanja jasnih znakova života, kao što su kašalj, pokret, glasanje unesrećenika.
Što manje pomicanja
Kada to uspije, što dalje napraviti?
– U tim slučajevima, poželjno je dijete rasteretiti odjeće, ako je ima, i uz stalni nadzor sačekati službu hitne pomoći. Ako je dijete, unesrećenik, po utapanju pri svijesti, ali uz poteškoće disanja ili kašalj, uz jasne znakove straha i zabrinutosti zbog incidenta, valja ga poticati na kašalj i pružati mu podršku u tom procesu rasterećivanja dišnog sustava te ga cijelo vrijeme nadzirati do dolaska službe hitne pomoći. U slučajevima kratkog incidenta utapanja, koji su praćeni kasnijim poteškoćama u vidu kašlja i sl., dijete valja odvesti u najbližu zdravstvenu ustanovu koja se bavi zdravljem djece. Ako je utapanje uslijedilo po, primjerice, skoku na glavu u plitku vodu, i prijelom kralježnice je izvjestan. U svim postupcima pomoći, pomicanje unesrećenika bi valjalo smanjiti na najmanju moguću mjeru.
Koji su najčešći razlozi utapanja, što roditelji moraju znati i gdje najčešće griješimo?
– U različitoj dobi djeca imaju različite predisponirajuće faktore utapanja i traže različite mjere sprečavanja istih.
Dojenče se može utopiti u dubini od svega nekoliko centimetara vode, pa se ne smije ostavljati u vodi bez nadzora niti na trenutak. Osnovno u prevenciji utapanja poslije najranije dobi je znanje plivanja. Preporučuje se u dobi od 5 godina uputiti dijete u školu plivanja, iako i nakon uspješno savladane vještine plivanja dijete u toj dobi, i još neko vrijeme kasnije, treba kontinuirani nadzor odrasle osobe dok je u vodi ili njezinoj blizini.
Dijete treba nositi zaštitni prsluk pri vožnji plovilima, a na svako dijete neplivača u plovilu se preporučuje najmanje jedna odrasla osoba koja je dobar plivač.
Djecu je poželjno voditi na bazene i plaže koje imaju organiziranu službu spašavanja kad god je to moguće.
Ponavljajući uzorak utapanja
Koji razlozi i rizici prevladavaju?
– U dobi puberteta i/ili adolescencije, čest razlog utapanja je rizično ponašanje.
Plivanje na nesigurnim mjestima kao što su riječni brzaci ili neprovjerene vodene površine, neobjektivno sagledavanje vlastitih sposobnosti, potreba za isticanjem među vršnjacima, korištenje droga i alkohola i slično, faktori su koji nerijetko pogoduju utapanju.
Prevencija navedenih zbivanja u toj dobi provodi se prvenstveno edukativno i odgojno u domu djeteta, ali i pratećim društvenim institucijama koje se bave djecom i njihovim dobrom, te putem javnih kampanja koje moraju naglasiti težinu problema i načine doskakanja istim.
Kakva su vaša iskustva s malim bolenicima nakon utapanja?
– U Klinici za pedijatriju Kliničkog bolničkog centra Rijeka svake se godine, dominantno tijekom ljetne turističke sezone, hospitalizira nekoliko djece po utapanju.
Jedan dio njih traži tek kliničko praćenje, ali nekolicina i najsuvremenije mjere intenzivnog liječenja. U istraživanju za potrebe diplomskog rada iskusne više medicinske sestre našeg Odjela za intenzivno liječenje djece, Kate Smojver, mag. med. techn., utvrdili smo da je u našoj Klinici u 10-godišnjem razdoblju (2008.-2018.) hospitalizirano 29 djece radi utapanja.
Postoje li neke ponavljajuće okolnosti?
– Među našim utopljenicima, dvostruko više su bili zastupljeni dječaci, mahom predškolarci, velika većina se, očekivano za ovo područje, utapalo u moru, polovica utopljenika su bili hrvatski državljani, a očekivano, nešto manje od polovice ispitanika su bili neplivači. Iz istraživanja se izdvojio podatak po kojem se za čak 45 posto djece sa sigurnošću nije znalo koliko su se točno utapali pod vodom i to nas vraća na početak razgovora o bilo kakvoj prevenciji – nadzor, nadzor i edukacija jedini su način sprječavanja nesreća od utapanja.
