I dok će se većina fobija odnositi na strah od kukaca, letenja, zatvorenog prostora, nomofobija sve više uzima maha. Riječ je, doslovno, o strahu od neimanja mobitela, a što potvrđuje i prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig Ćurković, dr. med., specijalist psihijatrije, subspec. dječje i adolescentne psihijatrije, subspec. forenzičke psihijatrije na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek.
Posudba ili kupnja „na crno“
– Nomofobija stvara prije svega anksioznost i osoba se ne može opustiti ako uza sebe nema mobitel. To je moderna ovisnost i teže ju je liječiti jer nema tvari koju ćeš ukinuti, već treba ukinuti promjenu ponašanja, potvrđuje naša sugovornica. Kaže da za dijagnozu nema jasnih kriterija, no ono što je evidentno jest da pacijenti na Zavodu nerijetko ne žele prihvatiti hospitalizaciju jer je ondje mobitel zabranjen!
Na upit kako postupa kad su u pitanju maloljetnici, dr. Dodig Ćurković kaže da je roditelj taj koji popusti i prihvati činjenicu da dijete ne želi boraviti na liječenju ako mu nije dostupan mobitel. Mnogima je on, slikovito će, sve što imaju u životu. Stoga se događa da oni koji bi trebali provesti neko vrijeme na Zavodu to neće učiniti zbog pravila ponašanja. Ipak, oni koji pristanu na hospitalizaciju naposljetku, dodaje, izdrže i liječenje zbog čega su u konačnici i došli na Zavod.
Kako bi spriječili nomofobiju, roditelji, kaže dr. Dodig Ćurković, smišljaju razne načine kako djeci ograničiti boravak na društvenim mrežama i internetu. S druge strane, adolescenti će, dodaje, vrlo vješto doći do mobitela bilo da ga posuđuju od prijatelja ili ih kupuju na crno. Mobitel je, a što je poražavajuće, postao doslovno prijatelj s kojim se dijete druži, jede, liježe pa čak i spava!
Obveze i roditeljska dosljednost
– Putem mobitela razgovaraju s prijateljima, mjere otkucaje srca, broj prijeđenih koraka i općenito im on služi za sve. Mobitel je, nažalost, postao zamjena za sportske aktivnosti, a djeci i imaginarni prijatelj koji doslovno ne ispuštaju iz ruku.
Na upit kako tome stati na kraj, naša sugovornica je mišljenja da represija nema smisla, jer čim je represivno, djeci je zanimljivo. Zalaže se za medijsku pismenost i pretraživanje korisnog na internetu uz postavljanje granica koliko dnevno uopće biti na mobitelu. Problem je što, prema njezinu mišljenju, tinejdžeri nemaju strukturu dana i ono što roditeljima preostaje jest postavljanje određenih obveza tijekom dana.
– Brojni tinejdžeri postali su mali roboti. Ono što treba učiniti jest dati im određene obveze koje će izvršavati tijekom dana. Savjetujem roditeljima da budu dosljedni i da ne popuštaju jer činjenica je da danas svi mi na određeni način ovisimo o mobitelu. No naravno, nije isto ako to činimo uz naše svakodnevne obveze ili bez ikakvih obveza i granica, zaključuje.
