Zadnjih se godina sve češće mnoga djeca opisuju kao „hiperaktivna“. Ipak u Službi za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Brodsko-posavske županije naglašavaju kako nije svako dijete koje je stalno u pokretu i puno energije, brbljavo i znatiželjno - hiperaktivno. Odnosno nema poremećaj pažnje poznatiji kao ADHD. O tome što je ADHD i kako ga uopće dijagnosticirati govori Tamara Brezičević iz NZJZ-a Brodsko-posavske županije.
Uključuje niz ponašanja
- ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) je skraćeni naziv za niz ponašanja koja
nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Kod hiperaktivnog djeteta uočavamo
poteškoće koje se manifestiraju na tri područja: prevelika aktivnost, slaba pažnja i otežano
kontroliranje impulsa. Neki od osnovnih pokazatelja hiperaktivnosti su da se takva djeca vrpolje, previjaju, tresu rukama ili nogama. Često ne mogu mirno sjediti na mjestu u školi ili vrtiću, aktivni su u vidu trčanja, penjanja i skakanja u situacijama kad to nije primjereno. Teško se mogu mirno i tiho igrati, puno i glasno pričaju, okreću se i vrpolje na stolici, nemirni su, stalno manipuliraju predmetima i igračkama, lako se uzbude i često naglo posežu za predmetima.
Kod hiperaktivne djece nepažnju uočavamo kroz pogreške koje rade zbog nemara ili neposvećivanja pažnje detaljima. Teško održavaju pažnju u školskim zadacima ili igri. Jako se teško organiziraju za aktivnosti, često gube stvari koje trebaju za ispunjavanje zadaće. Vrlo često ne slušaju sugovornika kada im se obraća, ometaju ga podražaji izvana koje obično drugi ne primjećuju. Takvo dijete sporije usvaja gradivo i piše zadaće, teško se koncentrira. Također, ima poteškoća s čekanjem reda, često u razgovorima prekida i ometa druge, burno i emotivno reagira objašnjavaju u ovom NZJZ-u.
Veliki problem za hiperaktivnu djecu predstavlja što sustav ne radi razliku pa vrlo često hiperaktivnu djecu etiketira kao zločestu, lošu i problematičnu.
Osjećaj frustracije
- Sve to rezultira da se takva djeca nerijetko osjećaju frustrirana, njihovi roditelji ljuti, a učitelji nezadovoljni. Upravo zbog toga djeca su u riziku jer zbog svoje neprilagođenosti i neprihvaćenosti mogu završiti u delikventnom ponašanju. Mogu imati nisko samopoštovanje i samopouzdanje te osjećaj manje vrijednosti, upozoravaju u Zavodu koji provodi projekt "Prevencija ovisnosti i zaštita mentalnog zdravlja u Brodsko-posavskoj županiji" pod pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva RH.
Dijagnozu ADHD-a je vrlo teško postaviti prije četvrte ili pete godine jer je ponašanje male djece varijabilnije te im se postavlja i manje zahtjeva za trajnim održavanjem pažnje i kontrolom ponašanja. U najvećem broju slučajeva dijagnoza se postavlja polaskom djeteta u školu ili pak prelaskom u viši razred osnovne škole. Upravo su u tim razdobljima zahtjevi za prilagodbom kod djece najveći.
Pomoć je moguća
- Da bi se djetetu dijagnosticiralo ADHD, simptomi se moraju javiti prije sedme godine života, trajati najmanje šest mjeseci, ometati funkcioniranje djeteta i javljati se u dvije ili više situacija ( npr. kod kuće i u školi). No, dobro je znati da mi možemo pomoći takvom djetetu. Važno je da pomoć bude pružena na nekritizirajući, podržavajući i pozitivan način. Hiperaktivna djeca su vrlo često socijalno izolirana u vrtićima i školama te to rezultira manjkom prijatelja. Vrlo često su svjesna svoje izoliranosti i odbačenosti te svoje nesposobnosti da zadrže prijatelja. To pokušavaju promijeniti, ali nažalost to ne znaju i nisu u mogućnosti sami učiniti. Međutim, ako se ovoj djeci pruži adekvatna pomoć oni često mogu naučiti imati uspješne socijalne odnose. Njima se mora pomoći da nauče ono što većina njihovih vršnjaka zna spontano i bez razmišljanja. U tom procesu u velikoj mjeri mogu pomoći učitelji i roditelji, navode.
