Jesmo li svi bitni hrvatskom zdravstvenom sustavu? Kad slušamo one koji predstavljaju institucije čini se kao da teče "med i mlijeko”. No stvarnost je često surova i na štetu najranjivijih skupina - djece, pogotovo djece s teškoćama u razvoju.
Iva Ćaleta je majka Šibenčanke Petre Kursan, djevojčice rođene s brojnim dijagnozama, o čemu smo pisali na našem portalu. Samo zahvaljujući upornosti roditelja Petra danas hoda, s ortozama, ali - hoda. Sada za Petrinu obitelj nakon brojnih peripetija s birokracijom stiže novi šok.
Dječje potrebe neka prate kalendar HZZO-a?
- Prije nekih 20-ak dana poslali smo tatu u Traunstein da produži Petri ortoze koje smo radili dva mjeseca ranije. Obzirom da su ortoze produžene trebale su nam i nove ortopedske cipele koje smo dobili preko doznake HZZO -a zaista brzo, a što nas je ugodno iznenadilo, počinje naoko optimističnu priču mama Iva. Onda dolazi onaj apsurdni, tužni dio.
- Sada Petra nema pravo na nove cipele idućih šest mjeseci! Zašto je to problem? Zato što će Petra trebati nove ortoze kroz neka dva mjeseca. I što onda? Opet smo prepušteni sami sebi! Sustav očito misli da dječje noge i potrebe prate kalendar i njihove tablice. Kao da nije dovoljno što na ortoze nemamo nikakvo pravo niti nam sustav išta pokriva. Kao da sve to skupa već nije dovoljno teško i suludo, opravdano ljutito pita majka.
I tu nije kraj apsurdima.
Što nakon šeste godine života?
- Da stvar bude još gora, ova pravila s kraćim rokovima vrijede samo do šeste godine. Naša Petra puni šest godina za mjesec dana. Nakon toga gubimo i to malo prava što imamo. Doznaku za cipele moći ćemo dobiti tek svakih godinu dana! Ponekad se stvarno čovjek zapita 'ko je ovdje lud? Tko piše ove pravilnike i je li itko od njih ikada uživo vidio dijete koje odrasta uz pomagala, pita se majka Iva, a i mi.
Majka Petre Kursan je sve rekla, a mi smo o ovom apsurdu upitali HZZO. Znamo iz iskustva kako je sve po zakonu, pravilnicima, odredbama, člancima, a je li po mjeri bolesnog čovjeka? Je li po mjeri bolesnog djeteta?
