Iskreno? Ponekad mi je dosta pisanja o borbama. Čak i kad je najteže iza mene, čovjek se umori od stalnog osvrtanja na dijagnozu. Danas kad sam u remisiji, zdravlje za mene više nije samo uredan nalaz na papiru. Zdravlje je onaj miris boje u mom kutku i glazba koju pojačam do daske čim sjednem za svoj stol. Moj kutak, moja pravila.
Nemam ogroman prostor za slikanje s visokim prozorima, ali imam svoje utočište. Moj stol, moje boje i moj mir. Između svakodnevnih obaveza i kave, nastaje moj svijet. Dok povlačim prvi potez, u pozadini slušam pjesmu koju pokušavam pjevušiti. Ne zanima me tko me čuje, jer to je moj krik slobode. Moje vrijeme više ne pripada toliko strahu, ono pripada ovom ritmu.
Zašto sam baš izabrala tirkiznu? Ona je spoj plave koja smiruje i zelene koja simbolizira novi rast. Za mene ona je “protuotrov” za bolničko sivilo. Dok je miješam, osjećam kako mi se šire pluća. Ona me podsjeća na more, ali ono duboko, gdje je mir apsolutan bez obzira na to kakva je oluja na površini.
Nakon bitke s rakom, stvaranje tek počinje
U remisiji se čovjek ponekad pita: “Tko sam ja sad, kad se više ne moram boriti svaki dan?” Kako je neka vrsta straha uvijek prisutna, odgovor nalazim u svom kutku. Dok pjevam, ma sve brige nestaju!
Moja poruka vama je jednostavna: život bez recepta.
Možda su velike bitke stale, ali stvaranje tek počinje. Nađite i vi svoju “tirkiznu” i svoju pjesmu. Nađite onaj mali prostor u stanu koji je samo vaš, gdje možete biti tko god želite. Jer dokle god se ja svađam s platnom oko dubine sjene i pjevam iz svega glasa, znam da sam se vratila sebi. Više od bilo kojeg medicinskog termina, definira me ovaj mokri trag boje i refren koji odjekuje mojim domom. Život je opet moj. I tirkizan je.
