Psihološka istraživanja jasno nam govore što sportašu pomaže, a što odmaže. Suosjećanje prema sebi jedan je od alata koji iznimno povećava mentalnu otpornost, dok s druge strane pretjerana samokritičnost nije od pomoći.
Riječi upravljaju našim emocijama, a naše emocije imaju učinak na našu izvedbu. Zato je bitno paziti koje riječi upućujemo sami sebi, ali i koje nam riječi dolaze izvana. Svaka riječ trenera može biti okidač ili sidro.
Ljudi nisu strojevi, svi griješimo. Svaki čovjek griješi, svaki sportaš griješi. Griješe i početnici i olimpijski prvaci.
Greške su tu da nas potaknu na razvoj i trebamo ih prihvatiti kao dio razvoja. Kao dobrog prijatelja koji nam daje smjer prema vrhunskim rezultatima. Gledanje na pogreške iz ove perspektive pomaže nam da si brzo oprostimo, a to je jedan od faktora koji može imati bitnu ulogu u razlikovanju vrhunskih sportaša od onih koji su došli blizu cilja, ali ga nikad nisu prešli.
Najbolji sportaši nisu oni koji nikada ne griješe i koji uvijek imaju savršenu izvedbu, već oni koji nauče brzo izaći iz greške, vratiti se u sadašnji trenutak i nastaviti dalje, bez ostajanja u prošloj situaciji.
Što se događa u mozgu kad pogriješimo?
Kako bismo mogli shvatiti zašto je reakcija na pogrešku toliko bitna, moramo prihvatiti zakonitosti funkcioniranja našeg mozga u stresnoj situaciji. Mozak pod pritiskom funkcionira na autopilotu i ulazi u režim traženja poznatog, predvidivog i sigurnog. Prelazimo u mod preživljavanja u kojem kreativnost nestaje kao sunce u magli. Što to točno znači?
Mozak pod pritiskom drugačije obrađuje informacije. Pažnja nam postaje sužena, percepcija se mijenja i fokus je stavljen na procjenu sigurnosti. Sav kognitivni kapacitet usmjeren je na pitanja poput: „Jesam li siguran? Jesam li u stanju? Mogu li ja ovo?“…
Postajemo emocionalno pobuđeni i pretjerano pratimo svu neverbalnu i verbalnu komunikaciju iz okoline: trenera, suigrača, publike. Na neki način postajemo pretjerano propusni za upijanje emocija iz okoline koje direktno reguliraju naše emocionalno stanje. Naše emocionalno stanje mijenja našu percepciju.
Stoga isti događaj, npr. primljen gol ili promašen peterac/jedanaesterac, mozak može interpretirati na dva potpuno različita načina. Ako je naša unutarnja komunikacija usmjerena na grešku i opasnost, stimuliramo strah, oprez i bespomoćnost. Ako imamo svoje sigurne riječi poput „dalje“, „sljedeća akcija“ ili bilo koju riječ koja nam pomaže da ne ostanemo u pogrešci, aktiviramo fokus, misao na sljedeću akciju, kreativnost i hrabrost.
Situacije nisu pod našom kontrolom, ali naše reakcije jesu. Osim onoga što govorimo sami sebi, bitno je dobivati i pozitivne inpute od trenera i okoline. Pod pritiskom mozak ne sluša samo informacije već sluša ton, tijelo i energiju. Komunikacija trenera postaje emocionalna regulacija ekipe.
Greška koja rađa novu grešku
Kako to izgleda u praksi? Zamislite vratara koji nakon primljenog gola nekoliko narednih minuta ostaje u pogrešci. Nije mentalno prisutan u sadašnjem trenutku, već se preispituje, osuđuje i ruminira bez prestanka. I upravo tada, kad je najranjiviji, lopta dolazi ponovno. Rezultat je gotovo uvijek predvidljiv.
Ili pak napadača koji u trenutku kada treba pucati krene previše razmišljati hoće li pucati ili ne. Te izgubljene sekunde daju priliku protivniku da se postavi i nakon toga najčešće dolazi do propuštene prilike ili lošeg udarca.
Studije provedene na vrhunskim sportašima pokazuju da je perfekcionistička zabrinutost, tj. strah od pogrešaka, jedan od najvećih prediktora anksioznosti.
Sportaši koji sebi ne mogu oprostiti pogrešku ne postaju bolji. Postaju iscrpljeniji.
Samosuosjećanje nije slabost, nego taktika
Koncept koji istraživači sve više stavljaju u središte psihologije vezane za performans zove se self-compassion, u prijevodu suosjećanje prema sebi. U našim krajevima bi se to moglo smatrati mekanim, nesportskim mentalnim sklopom. No, to je sve samo ne to. To ne znači biti mekan prema sebi niti prihvatiti loše rezultate.
To znači znati reagirati na vlastitu pogrešku s razumijevanjem umjesto samokritikom. Znači prepoznati da nas greška ne definira i ne određuje naš identitet, već nam pomaže u razvoju. Sportaš koji to nauči nakon greške lakše nastavlja dalje, bez ukopavanja u krivnji.
Istraživanja provedena na tu temu pokazuju da se sportaši s višim razinama self-compassiona brže emocionalno oporavljaju od neuspjeha, lakše reguliraju negativne emocije i ostaju mentalno prisutni u trenutku koji dolazi. Također, takvi sportaši hrabrije prihvaćaju rizik i preuzimaju odgovornost. Riječi koje pomažu. Riječi koje ruše.
Riječi su alat kojim okolina može pomoći sportašu u izvedbi, ali mu može i odmoći. Riječi ne treba doživljavati olako i treba biti iznimno oprezan kada komuniciramo sa sportašima koje očekuje težak natjecateljski period.
Mozak pod stresom ne filtrira namjeru, reagira samo na sadržaj i ton. Reakcija mozga je brza, automatska i uglavnom nesvjesna. Postoje riječi i reakcije koje, koliko god bile dobronamjerne, povećavaju kaos. I postoje one koje ga smiruju.
Moć izgovorenog
Mnogi ljudi iz okoline sportaša ne shvaćaju moć izgovorenih riječi pa često iz najbolje namjere kažu nešto što sportašu ne samo da ne pomogne, već ga potpuno izbaci iz optimalnog fokusa. Važno je napomenuti da obično nitko iz okoline sportaša; trener, roditelj ni navijač ne čini to sa zlom namjerom. Ponese ih strast, briga, želja da pomognu ili pak iz njih progovara njihova vlastita zabrinutost i strah.
No, namjera ne mijenja učinak. Sportaš u toj situaciji nema kognitivni kapacitet ni vrijeme razmišljati o namjeri. Čuje ono što čuje i na to njegov mozak daje automatizirani odgovor.
Ako trener vikne „Opet isto!“, vjerojatno to govori jer mu je stalo. Roditelj koji s tribina dovikuje „Nemoj pogriješiti!“ ne želi pritisak nego uspjeh. Medij koji ističe samo propuštenu šansu ne piše o tome zlobno, nego piše ono što misli da čitatelje zanima. Problem nije namjera. Problem je neznanje o tome kako mozak pod pritiskom prima te poruke.
Riječi koje povećavaju kaos
Postoje riječi i reakcije koje, koliko god bile dobronamjerne, povećavaju kaos. I postoje one koje ga smiruju.
Primjerice, nije isto ako igraču nakon greške kažemo: „Stalno ti se to događa!“ ili „Nemoj pogriješiti!“ gdje stavljamo fokus na izbjegavanje. U odnosu na to kad kažemo: „Idemo dalje!“ ili „Napadni prostor!“ fokus je usmjeren na akciju.
Također je bitan govor tijela. Hvatanje za glavu, širenje ruku i dramatiziranje šalju poruku igračima da im se ne vjeruje, a u situaciji pritiska naš mozak treba lidera koji ostaje miran i fokusiran na sljedeću akciju.
Istraživanja jasno potvrđuju da ekipa pod pritiskom ne prati samo što trener govori, nego prati kako razmišlja, kako reagira i kako se ponaša. Emocionalna stanja prenose se na ekipu gotovo automatski i nesvjesno. Kod trenera koji paničari ekipa počinje igrati pod strahom. Trener koji ostaje stabilan daje ekipi sidro.
Okolina koja pomaže ili odmaže
Sportaši ne razvijaju odnos prema greškama sami. Velika je uloga okoline tj. trenera, obitelji, medija, navijača. Klima usmjerena isključivo na pogreške i kritiku povećava strah od neuspjeha, pojačava anksioznost i smanjuje hrabrost u izvedbi.
Mnogi treneri inzistiraju na fokusiranju na pogreške iz straha da bez tog pritiska sportaš neće dati sve od sebe. No u praksi se događa baš suprotno. Sredine u kojima se greška tumači kao dio razvojnog procesa stvaraju sportaše koji su spremni preuzeti više rizika, manje katastrofiziraju i dugoročno razvijaju veću mentalnu stabilnost.
Prihvaćati svoje pogreške ne znači biti zadovoljan njima. Znači ne dopustiti im da upravljaju nama.
Sandra Šućurović magistra je psihologije koja niz godina djeluje u području mentalnog zdravlja, psihologije performansa i rada s ljudima u visokostresnim okruženjima. Tijekom karijere radila je u poslovnom, vojnom i sportskom sektoru te surađivala sa sportašima i timovima iz različitih sportova. Kao vanjska suradnica angažirana je i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Bavi se edukacijama iz područja psihologije performansa, emocionalne regulacije, komunikacije i mentalne otpornosti. Poseban fokus njezina rada usmjeren je na psihološku pripremu sportaša, lidera i timova za funkcioniranje pod pritiskom, razvoj stabilnosti u zahtjevnim situacijama te stvaranje okruženja u kojem ljudi mogu ostvarivati puni potencijal.
Autorica je i suautorica stručnih i znanstvenih radova iz područja psihologije uključujući teme povezane s emocionalnom kompetencijom, traumom, mentalnom pripremom.
