“Nisam mislila da imam karcinom nego da je to nešto drugo i da su se svi prevarili. Nakon par dana nazvali su me iz šibenske bolnice da potvrde da imam karcinom, nalaz punkcije je stigao i nije bio dobar. U trenutku poziva, bila sam u šetnji. Vozim bebu u kolicima i pomislim da su pogriješili da to nikako ne može biti! Ali bilo je. Nastavila sam šetati s bebom koja je pokazivala svojim prstićima na aute u prolazu, a suze su same išle niz obraze. Nazvala sam muža, koji je odmah došao kući s posla da bude uz mene. Djeca su shvatila da nešto nije u redu i kćer me pitala: ‘Mama, zašto plačeš?’ Rekla sam joj da nije ništa i da ću sve riješiti i zagrlila ih oboje…”
Ovo je tek dio ispovijesti Šibenčanke Ivane Tomić, jedne od 12 hrabrih djevojaka, žena oboljelih od karcinoma, objedinjenih u zbirci priča, “Fascikle duginih boja” znakovitog i moćnog podnaslova Priručnik za ratnice, knjige koja je predstavljena javnosti u Šibeniku.
U današnjem načinu života želimo se dokazati, biti jači, bolji, uspješniji i ne znamo uživati u malim radostima.
Ideja je krenula unazad 15 godina
Različite žene našle su se s istom dijagnozom, ali i s istim ciljem; otvoreno progovoriti o bolesti koja ne bira, dijagnozi karcinoma od koje se na sam spomen ledi krv u žiama, o hladnom papiru s nalazom kojega nitko od nas ne želi u svojoj fascikli života.
“Fascikle duginih boja” u izdanju Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku, tako su ugledale svjetlo dana krajem ove 2025. godine, no ideja o knjizi krenula je prije 15 godina od poznate šibenske liječnice dr. Danći Mihovilčević, predsjednice Lige za borbu protiv raka Šibensko-kninske županije.
Zajedno kroz sve etape bolesti
Kako kaže dr. Mihovilčević, knjiga je satkana od potresnih istinitih priča, svjedočanstava o hrabrosti borbi protiv bolesti.
– Ovo su priče mojih, naših šibenskih hrabrih žena koje su s nama podijelile svoju intimu, strahove i borbu s bolešću. Proces mukotrpnog liječenja, neizvjesnih kontrola i iščekivanja. Nadu, svoju želju za životom. Svi mi u životu pravimo planove, škola, posao, obitelj, ljutimo se za sitnice, tražimo više, budemo često nezadovoljni, težimo uspjehu. U današnjem načinu života želimo se dokazati, biti jači, bolji, uspješniji i ne znamo uživati u malim radostima. I onda se dogodi dijagnoza koje se svi bojimo, iskreno će dr. Mihovilčević.
Ovo su priče naših žena, sestara, majki i baka.
Kako kaže, dovoljno je čuti riječ RAK i sve odjednom nestaje i planovi i budućnost i ostaje trenutak SADA. I tada ponovno učimo hodati, korak po korak, radujemo se malim uspjesima, ponovno učimo živjeti. U toj su knjizi njihove mape žute, ljubičaste, roze, zelene, crvene, nastale u vrijeme liječenja, u njihovim najtežim životnim trenucima sa svim iskrenim emocijama.
– Ovo su priče mojih pacijentica, poznanica, susjeda i prijateljica. Ovo su priče naših žena, sestara, majki i baka. S velikom većinom prolazila sam sve etape od spoznaje bolesti, liječenja, operacije, oporavka. Živjeli smo strahove, suze, iščekivanja. Radovale smo se svakom malom pomaku. Sve one postale su moje drage prijateljice, moja druga obitelj.
Svijet nestaje za trenutak i onda neke druge stvari postaju važne. Važno je prespavati prvi šok i krenuti u borbu u kojoj zdravlje postaje važno. U ovim pričama je teška, dugotrajna borba. Upornošću, borbenošću i ljubavlju obitelji i prijatelja sve naše šibenske ratnice savladavale su ne jednu nego 1001 prepreku, kaže dr. Mihovilčević.
Knjigu je uredila i pripremila za objavu šibenska profesorica hrvatskog jezika, Hamida Šarić, a sudbina je htjela da je među životnim pričama koje je trebalo pripremiti i ona njezina, u fascikli crvene boje.
Nekako mi se čini da je rak dojke za ženu najteža dijagnoza jer zadire u samu srž naše ženstvenosti i još važnije, majčinstva.
Svima je najvažnije zaštititi svoju djecu
– Upravo su sve naše priče vrlo slične, a opet u potpunosti različite. Nitko ne želi čuti dijagnozu koju smo mi dobile. Riječ rak ima takav negativan kontekst da se naježiš kad god ju čuješ. Ipak, nekako mi se čini da je rak dojke za ženu najteža dijagnoza jer zadire u samu srž naše ženstvenosti i još važnije, majčinstva. Sve pišemo kako smo prvo htjele zaštiti svoju djecu. Da oni ne vide koliko nas boli. Da ne vide naš strah.
“Od svojih ćelavih glava radile smo modne revije, pričale viceve, pravile se da nismo užasnute kad vidimo u ogledalu tu neku drugu osobu koja više ne liči na nas, ne liči na ženu.”
Upravo zato, ove priče trebaju ugledati svjetlo dana jer rak se ne događa nekom drugom, iako to svi mislimo. Upravo u trenutku dok čitate ove retke na desetine žena samo u Hrvatskoj, saznalo je svoju dijagnozu. Vjerujem da im naše priče mogu pomoći, govori nam Hamida.
I kako kažu ove žene – ratnice, život od trenutka spoznaje o bolesti više nije bio isti, ali traženje ljepote u malim stvarima te su žene uspjele i na tome im treba čestitati.
Čestitati, zapljeskati i zaželjeti da u novim fasciklama duginih boja budu samo vedri tonovi i najbolje vijesti.
