Ima onih događaja koje papir ne trpi. Nisu prepričljivi, a još teže ih je ovako opisati ma koliko jako to htjeli. Jedan takav su mi priuštile Zborkinje. Protekli tjedan, naime, udruge pacijenata imale su svoje dane otvorenih vrata. Odazvala sam se pozivu udruge Sve za Nju. Rad udruga nastojim godinama koliko znam i mogu novinarski pratiti. Ono što nisam ni pomišljala jest da ću oplakati za par minuta. Nema riječi kojima se može opisati količina snage, hrabrosti, inata, volje i ljubavi koja je tamo bila prisutna. Puno je to više od otvorenih vrata, bio je to dan otvorenog srca. I kako onda napisati nekakav klasični novinarski izvještaj kako su žene iz ove udruge formirale zbor, Zborkinje? Oni nekadašnji urednici starog kova uz ostalo su nam znali reći ne veži se, ne sudi, samo činjenice. Ovdje je činjenica da uz toliko aktivnosti i truda Sve za Nju odsad ima i Zborkinje, sjajan zbor koji je donio i pokazao puno više od pjesme. Baš kao što im i samo ime govori.
Ono što je također činjenica jest da je to bilo jedno istinski sretno mjesto. Mjesto koje je pokazalo koliko je veliko i jedino važno biti čovjek čovjeku. Mi svi ostali koji smo publika u svakom smislu trebali bi shvatiti vrijednost udruga pacijenata. Te iz svojih cipela svatko na svoj način podržati njihov rad. Zborkinje, hvala vam!
