Godišnje u svijetu od demencije oboli između četiri i šest milijuna osoba, a procjenjuje se da će se do 2050. godine broj oboljelih utrostručiti. Naša sugovornica, klinička psihologinja dr. sc. Mirjana Vladetić, ovom se problematikom bavi na Klinici za neurologiju KBC-a Osijek. Surađuje i s brojnim udrugama koje su se posvetile upravo podizanju kvalitete života oboljelih od demencije.
– U našoj zemlji od demencije boluje oko 100 tisuća ljudi. Kod osoba starijih od 65 godina rizik obolijevanja od ove bolesti je 21,1 posto za žene i 11,6 posto za muškarce. Češće obolijevanje žena se povezuje s njihovim dužim životnim vijekom, ali i s biološkim čimbenicima. Skrb za oboljele otežavaju i komorbiditeti. Kod gotovo tri četvrtine oboljelih se nalazi bar još jedno bolesno stanje. Kod oboljelih starijih od 65 godina prosječno su to četiri druge bolesti, najčešće slučajevi hipertenzije, različitih bolnih sindroma i depresije. Uzimajući sve ovo u obzir jasno je koliki su zahtjevi pred bližnjima i ukupno.
Utjecaj na obitelj i okolinu
Porast standarda i intenzivni napredak u biomedicini prošlog stoljeća utjecao je na produženje životnog vijeka, ali i promijenio dramatično obrasce bolesti u industrijaliziranim zemljama. Infektivne bolesti kao vodeće uzročnike trajnih oštećenja i smrtnosti zamijenile su bolesti vezane uz kronični stres i nezdrave načine života. Uz njih intenzivan porast pokazuje broj oboljelih od demencije, te progresivne nezarazne bolesti čije posljedice imaju izražen negativan utjecaj na oboljelog, njegovu okolinu i širu društvenu zajednicu. Često ju nazivaju i „epidemijskim fenomenom” te je opravdano demenciju smatrati jednom od najvećih zdravstvenih kriza 21. stoljeća, kaže dr. Sc. Vladetić.
Ova psihologinja demenciju definira kao skup simptoma koji je obilježen propadanjem ranije normalno razvijenih spoznajnih sposobnosti što narušava i onemogućava uobičajeno samostalno funkcioniranje.
– Najčešća je i u javnosti najpoznatija Alzheimerova demencija koja čini dvije trećine svih slučajeva demencija. Međutim, tijekom napredovanja bolesti smetnje različitih tipova demencija sve više preklapaju u kliničkoj slici. Kada mislimo o demenciji većini ljudi je prva asocijacija gubitak pamćenja. No, slabljenje pamćenja vremenom postaje najmanji problem oboljelom, a posebno njegovoj okolini jer napredujući ova složena bolest zahvaća sve spoznajne sposobnosti, mijenja osobnost i onemogućava samostalnost te osobu čini ovisnom o drugima. U naporima oko skrbi bližnjima posebno teško padaju teškoće komunikacije s oboljelim koji sve teže nalazi riječi u govoru, zamjenjuje ih, gubi sposobnosti smislenog izražavanja kao i razumijevanja tuđeg govora.
Komunikacijske prepreke umanjuju osjećaj sigurnosti i dobrobiti za oboljelog, a pojačavaju iscrpljenje i stres kod bližnjih. U komunikaciji koja je inače dvosmjeran proces težište odgovornosti se prebacuje na okolinu. Potrebno je strpljenje i razumijevanje u održavanju toplog, podržavajućeg odnosa s oboljelim, naglašava ova psihologinja.
Empatija je temelj
Psiholozi napominju kako je temelj svakog odnosa s dementnim osobama pa tako i same komunikacije empatija.
– Nastojmo pojmiti kako bi se sami osjećali i na koji bi način željeli da se drugi ponašaju prema nama u takvoj situaciji. Teškoće u komunikaciji u prvom redu vežemo uz gubitak sposobnosti govora i jezika oboljelih, zapravo na verbalne aspekte komunikacije.
U razgovoru s oboljelom osobom potrebno je birati njoj poznate teme. Govoriti kratkim i jasnim rečenicama i po potrebi ih preformulirati. Izbjegavati figurativna izražavanja ili sleng.
Pitanja postavljati pojedinačno, izbjegavati „kviz” te nastojati ih formulirati tako da oboljeli može kratko ili jednosložno odgovoriti. S druge strane slušati je potrebno sa strpljenjem i odvojenim vremenom. Da oboljela osoba izrazi svoje misli ili osjećaje bez požurivanja ili dovršavanja rečenica umjesto nje, detaljno objašnjava osječka psihologinja.
Neverbalna komunikacija
Činjenica da je samo 7 posto prijenosa poruke oslonjeno na verbalnu komunikaciju, a daleko veće područje čine neverbalni aspekti otvara nam druge mogućnosti sporazumijevanja kada se na riječi više ne možemo osloniti.
– Neverbalna komunikacija može dopuniti, naglasiti ili potpuno zamijeniti verbalnu poruku. Njena je uloga posebno velika u izražavanju emocija, a odnosi na način kako govorimo i na govor tijela. Zato je važno govoriti glasno da osoba može čuti te sporije i s pauzama da bi lakše shvatila, a koristeći blag i prijateljski ton. U govoru tijela komunicirati tako da smo okrenuti licem i održavamo kontakt očima uz osmjeh koji je uvijek najbolji put. U držanju izbjegavati nemir, nestrpljenje ili ljutnju, a gestama pomoći nadopuniti verbalnu poruku.
Važno je ne ignorirati osobu zbog dijagnoze, isključivati ju iz razgovora ili joj se obraćati kao prema djetetu. Ne prepirati se i ne prigovarati zbog njenih propusta ili pogrešaka jer time osobu činimo nesigurnijom i jače uznemirenom. Ne doživljavati osobno promjene koje se događaju (kada se ne može sjetiti našeg imena, kada je sumnjičava, odsutna i sl.). I ne prestati posjećivati osobu u uvjerenju da će i tako posjetu zaboraviti. Čak i ako se ne može sjetiti jesmo li i kada bili u posjeti, istraživanja pokazuju da osjećaji koje stvaramo svojim prisustvom traju daleko dulje. I ti osjećaji mogu oblikovati ostatak dana utječući na njene reakcije prema drugima i funkcionalnost.
Demencija je bolest koja mijenja osobu u cjelini i potrebna je pomoć kako bližnjih tako i šire zajednice da se očuva kvaliteta života i dostojanstvo oboljelog, poručuje dr.sc.Mirjana Vladetić.
