Istraživanje koje je obuhvatilo 21 zemlju pokazuje da je 1.042.000 djece ostalo bez roditelja, a problem je najizraženiji u Argentini, Brazilu, Kolumbiji, Iranu, Meksiku, Peruu, Južnoj Africi, SAD-u i Rusiji .
Pokazalo se i da je pet puta više slučajeva povezano je sa smrću očeva zbog covida nego sa smrću majki, a smrt očeva često je povezana i s gubitkom ekonomske sigurnosti djece.
Naime, u prvoj godini borbe s covidom-19 evidentirano je 145 milijuna slučajeva zaraze u svijetu. Posljedično, zabilježeno je više od tri milijuna smrtnih slučajeva i još stotine tisuća umrlih od posljedica povezanih s pandemijom. Tragična je posljedica smrti odraslih osoba velik broj djece koja su izgubila roditelje ili skrbnike zbog covida-19.
The Lancet upozorava na važnost hitne pomoći siročadi suočenoj s traumom brzog gubitka roditelja ili skrbnika. Pritom se ističe da institucionalni smještaj takve djece može rezultirati kašnjenjem u razvoju i povećanim rizikom od zlostavljanja.
Naime, djeca koja ostanu bez primarne skrbi imaju veći rizik od problema s mentalnim zdravljem, fizičkog, emocionalnog i seksualnog nasilja i obiteljskog siromaštva. Takva nepovoljna iskustva povećavaju rizik od samoubojstva, adolescentne trudnoće, zaraznih bolesti, uključujući AIDS, i kroničnih bolesti.
U istraživanju se upozorava na visoku vjerojatnost da će djeca koja su ostala bez roditelja doživjeti seksualno nasilje, potencijalno povezano s ekonomskom ranjivošću. Pritom je važno sagledati i širu situaciju, odnosno da se porast broja siročadi zbog covida-19 događa u situaciji kada u svijetu već postoji 140 milijuna takve djece kojoj je potrebna prioritetna zdravstvena i socijalna skrb.
Ističe se i da psihosocijalne prijetnje za djecu i adolescente koji su ostali bez roditelja ili njegovatelja uključuju povećani rizik od posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije i pokušaja samoubojstva.
Sve to pojačava i izolacija povezana sa zatvaranjem škola i nemogućnošću sudjelovanja u praksi žalovanja.
Za rješavanje ovog problema, kako se ističe, bitne su grupe psihosocijalne podrške, osnaživanje preživjelih skrbnika kako bi se olakšalo žalovanje, otvorena komunikacija i kognitivno -bihevioralna terapija fokusirana na traumu.
Ističe se i potreba otvaranja telefonskih linija za pomoć djeci te uspostava programa zaštite djevojčica od braka, djece, neželjene trudnoće i infekcije HIV-om. Kao primjer navodi se američki program Pepfar Dreams koji je spriječio HIV infekciju za milijune adolescentnih i predadolescentnih djevojčica diljem svijeta, prvenstveno u Subsaharskoj Africi. Taj program obuhvaća edukaciju za pozitivno roditeljstvo, promjenu normi, ekonomsko jačanje, obrazovanje, programe životnih vještina i kliničke usluge za žrtve. Sugerira se i da bi takav sličan trebao biti i program pomoći djeci koja su u pandemiji ostala siročad uz korištenje individualnog pristupa, obiteljskih i društvenih intervencija.
