Kao novinarki koja prati zdravstvo i zdravlje, ljudske muke, borbe, nepravde i pobjede su mi praktički svakodnevnica desetljećima. Neki su mi sugovornici postali prijatelji, uz neke sam plakala, za mnoge brinula i brinem. Neki me ne podnose zasigurno no njih se ni ne sjetim Bogu hvala. Kao i manje više svaki posao ili bolje rečeno, poziv, ništa od toga ako ga radiš radi samog sebe i ne čuješ, ne osjećaš onog koji se uzda u tvoje pismo danas, sutra.
Sjećam se toga još i iz daleke povijesti i vremena kad mi je sektor bila braniteljska populacija. S jednom sam obitelji osjećala svu muku dok smo mali milijun puta obilazili stan koji im je dodijeljen, ali u koji smo mogli samo gledati izvana jer zbog neke mućke Ministarstvo nije moglo do vlasništva. Ili razgovora s ljudima bez udova, a koji osjećaju njihovu bol kao da im ih upravo te sekunde pila reže. To se zove fantomska bol.
Respekt i ljubav kod Barbare Udovičić nisu nimalo fantomski. Vrlo su realni. I vidljivi. To završi tako da ju ljudi grle, a i ona njih. Ne poznaju se. Baš kao i na ovom simpoziju posvećenom raku dojke ili bolje rečeno posvećenom oboljelima od raka dojke u KBC Rijeka. Možda su svi tamo baš taj jedan detalj propustili, detalj "srce ko kuća". Jer u svijetu gdje danas znanci okreću glavu na ulici, ovdje se grlilo i grle nepoznati.
Dvije okrutne stvari koje ne zaobilaze tešku bolest
Uvod, nažalost, nije mogao biti kraći. Jer kroz ovaj posao ( poziv) spoznala sam dvije okrutne stvari kad govorimo o teškim bolestima što definitivno rak dojke jest. Kad dobiješ tu dijagnozu, to ne znači da će te nebo poštediti drugih bolesti i druga stvar, to ne znači da će tvoji bliski, bližnji pa tako i oni s kojima si do jutros dijelila tanjur, biti uz tebe. Trebale su mi godine da sažvačem te dvije činjenice koje, nažalost provjereno, prate brojne oboljele pa tako i žene s rakom dojke.
Kad bolest napravi selekciju u životu
Nisam imala bolju sugovornicu za upitati kako se nositi kad u bolesti nemaš podršku onih od kojih bi se to trebalo podrazumijevati? I što kad je taj netko pod istim krovom?
- Od svih horora koji su me zadesili u tom periodu neopisivo sam sretna da me taj nije zadesio. Imala sam zbilja sreću da je ta jedna uska grupacija ljudi znala kako biti uz mene. Moj najbolji priajtelj je Mario kojeg svi znate kao Battifiacu, koji je meni tada svaki dan dolazio, nosio juhu, sjedio na krevetu i šutio, po čemu nije poznat. Ja sam mu puno kasnije priznala da mrzim juhu. No to je nešto što je on imao potrebu činiti za mene. Ja sam mu govorila ideš mi na živce, on je uporno tamo sjedio..., opisala je Barbara Udovičić svoje iskustvo.
Ono što je meni bilo vrlo važno, pa ne znam hoće li se netko tu prepoznati, jako su mi trebali ljudi koji čine. Najgore je što sam mogla čuti da me netko nazove i kaže javi mi što ti treba. Ne zato što taj čovjek misli loše. I sigurna sam da je u pozadini neka dobra namjera. Ali ja nemam pojma što meni tad treba. Vi ste meni uz sve probleme koje ja imam u tom trenutku dali još dodatnu odluku. Ti nemaš energije razmišljati o tome što meni treba.
Nevjerovatno važne udruge i ljudi sa sličnim iskustvom
Otiđite po djecu u vrtić, odvedite ih na trening, operite suđe, to je nevjerovatna pomoć u takvim trenucima. Sasvim sigurno ne nekakve grandiozne geste. Meni su te mikro male ljudske stvari bile vrlo važne. Ovo što vi kažete i pod istim krovom se dogodi nekad ta životna selekcija, onda mi se čine ovakve udruge nevjerovatno važnima, da postoje ljudi, u ovom slučaju žene sa iskustvom koje je nalik vašem, gdje možete to barem prodiskutirati. Netko tko se neće čuditi jer je prošao barem sličnu priču. I u konačnici potražiti stručnu pomoć, nitko uz to ne treba prolaziti sam. Svaka pomoć koja je na dispoziciji, ja bih rekla da je tad treba iskoristiti, opisala je.
