Zbog nasljedne bolesti slijepa sam duže od 30 godina, a tek prije dvije godine počela sam živjeti pravi život, tako o životu sa sljepoćom priča Splićanka, Silvana Torlak, članica Županijske udruge slijepih Split.
Govoreći o barijerama koje prate slabovidne i slijepe osobe, Silvana prije svega ističe neizmjernu podršku ove udruge.
- Prijašnjih godina sam većinu vremena provodila u kući, no otkad sam u ovoj udruzi mi zaista živimo život punim intezitetom. Zahvaljujući videćim pratiteljima izlazimo, putujemo, idemo u kazalište, sudjelujemo u kreativnim radionicama. Socijalizacija slijepih i slabovidnih je jako važna, druženja nas vesele i daju nam samostalnost koju zatvoreni u kući nismo imali, govori nam Silvana.
Ona ima 64 godine, njezin je život do 1991. godine bio uobičajen. No tad je nasljedna bolest oka dala prve simptome i promijenila sve. Kolikogod je bilo teško, Silvana je odrastala uz oca jer je istu dijagnozu imao i on, pa joj je privikavanje bilo nešto lakše.
Nasljedna bolest vida
- Riječ je o bolesti retinitis pigmentosa, sužavanju vidnoga polja. Obzirom je riječ o nasljednoj bolesti, uz oca i mene, imaju je i ostali članovi obitelji. Moj tata je oslijepio već s 40 godina, sjeća se Silvana. Prisjetila se kako su uvjeti života slijepih i slabovidnih osoba tada bili mnogo lošiji.
- Moj tata je oslijepio u dobi od 40 godina, nije imao videću pratnju, ja sam mu bila pratnja. Sada je svima nama mnogo lakše živjeti, iskreno će.
Kad govori o aktivnostima koje im priprema udruga, Silvana se veseli poput djeteta.
- Nedavno smo s udrugom bili na Stonskim zidinama. Kad i kako bih ja to sama mogla organizirati? A tek SPA, tamo nikada nisam bila, nekidan sam išla prvi put, a šta da vam kažem, uživancija..., iskreno će Silvana.
Ipak, uz velika poboljšanja za život slijepih i slabovidnih osoba u Splitu unatrag par godina, ovaj grad još uvijek kasni za Zagrebom.
Nedostatak vodilica za orijentaciju
Tako primjerice, kretanje Splitom otežava nedostatak vodilica za orijentaciju. Kao društvo smo se, priznaje, prilično pomaknuli u osviještenosti o značenju bijelog štapa, no još uvijek ima prostora za više empatije kod svih generacija.
- Kako nam je nekad bilo, sad je odlično. No potrebno je više govoriti o našim potrebama i pravima te educirati građane o tome kako nam mogu pomoći. U tome nam pomažu akcije koje organiziramo i vi mediji. Hvala vam što nas pratite, s osmijehom kaže.
Par minuta koje je odvojila za izjavu za naš portalzdravlje.hr, Silvani je bilo previše za stajanje na jednom mjestu.
- Obožavam šetati, ne mogu vam ja dugo biti na jednom mjestu, a pogotovo kad je ovakav lijep i sunčan dan. Skoro će 11. mjesec, a mi u kratkim rukavima, zar život nije lijep?, dobacuje nam vedra Silvana odlazeći u đir s videćom pratnjom, u majici kratkih rukava s duhovitim natpisom "Ako me vidiš pozdravi, ja tebe neću". Pozdravile smo se, s osmijehom i optimizmom. Međunarodni dan slijepih i slabovidnih osoba bio je 15.listopada, no njihov je dan svaki dan. Ne okrećimo glavu kad ih ugledamo jer oni nas ne vide, ali osjećaju. I zaslužili su mjesto ispred nas u redovima, našu pomoć preko zebre. Ne traže sažaljenje već život s osmijehom i optimizmom poput ove Splićanke.
