Cijeli profesionalni život posvetila je djeci s teškoćama u razvoju i osobama s intelektualnim teškoćama. Psihologinja s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta iz Zagreba izv. prof. dr. sc. Snježana Sekušak Galešev radi na fakultetu, ali i u praksi s osobama s različitim teškoćama i oštećenjima.
Već na studiju psihologije imala je afinitet za rad s osobama s teškoćama. Pa joj je i tema diplomskog rada bila vezana uz osobe s intelektualnim teškoćama. Nakon diplome 1981. zaposlila se u Centru Stančić gdje je tada bilo oko 500 djece, odraslih i starijih, s najvećim stupnjevima intelektualnih teškoća.
– Takvim se teškoćama nismo bavili na fakultetu. Tada sam shvatila da nema osobe koja nešto ne može, bez obzira kolike bile i kolike uopće teškoće imala. Shvatila sam da nema osobe koja nema potrebe koje možemo zadovoljiti na svakoj razini. Tu mislim prije svega na emocionalne potrebe, jer svatko može biti sretan i tužan i svak od nas može napraviti neki korak da osobama koje imaju najteže teškoće učinimo život boljim, da se osjećaju bolje, da im život učinimo svrsishodnijim. Tada sam shvatila da svatko ima pravo na dostojan život, a mi drugi koji nemamo takve teškoće dužni smo im to pružiti. Takav je bio moj start u profesionalni život i to me odredilo i u budućnosti, kaže prof. Sekušak Galešev.
Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet 80-ih godina prošloga stoljeća je krenuo s projektom koji se bavio karakteristikama djece i mladih s umjerenim, srednjim i teškim intelektualnim teškoćama.
– Sudjelovala sam u njemu, a nakon toga sam pozvana ostati na fakultetu, najprije kao asistent, a sada i kao profesor. Cijelo to vrijeme, a tome je već 40 godina, nikada nisam prestala raditi i klinički dio posla. Radim s osobama sa svim oblicima teškoća, od najtežih do najlakših, kao i onih koji imaju npr. emocionalne teškoće. Mislim da je to jako dobar spoj, znanstvenog rada i prakse. Većina naših profesora radi kroz naš nastavno-klinički centar. Radimo klinički dio s djecom i roditeljima, ali i edukacije u školama i vrtićima. Surađujemo s Agencijom za odgoj i obrazovanje, radimo na različitim projektima. Posebno radimo na uključivanju djece i odraslih u zajednicu.
Kada se spomene Klinički centar Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, mnogi roditelji djece s teškoćama neće znati o čemu se radi, ali spomene li se procjena na autizam na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetom, većina ih je upoznata s njihovim radom.
– Naravno osim autizma radimo i jezične teškoće, intelektualni razvoj, ADHD, gdje god su neke veće teškoće roditelji nekako dođu do nas. Prije se naš centar zvao Centar za rehabilitaciju ERF-a, a danas je to Nastavno-klinički centar. Mi smo nastavna baza fakulteta, kod nas se čeka, imamo poseban status i nismo u sklopu zdravstva. Imamo drugačiji status i ono što radimo, radimo i tako da naše studente poučavamo kako se radi. Kod nas imaju vježbe i mogu vidjeti kako treba raditi. To je mjesto na kojem naše studente i educiramo.
Kako se dolazi do vas?
– Najčešće se ljudi informiraju dolaskom na stranicu fakulteta. Može se nazvati ili poslati mail na centar.info@erf.hr. Ljudi napišu koji problem imaju, tko je i zašto dijete uputio, pošalje se mailom i nalaz ako ga već imaju i temeljem upita naša tajnica komunicira s nama koji radimo u centru. Tu se edukacijski rehabilitator, socijalni pedagozi, psiholog, logopedi, imamo i dio psihoterapije gdje se radi s našim studentima, ali i mladima, djecom, roditeljima i našim studentima. Procjenjujemo je li potrebna timska procjena, napišemo zajednički nalaz. Naši nalazi uvijek imaju i preporuke za rad, nema nalaza koji nema preporuke. Mi kažemo ako dijete treba individualizirani pristup u kojem dijelu i zbog čega je potreban, dajemo cijelo obrazloženje.
Procjenu autističnog spektra rade psiholozi, logopedi i edukacijski rehabilitatori. Imamo ranu komunikaciju gdje se gledaju rizici, to je Kabinet za edukacijsko-rehabilitacijsku podršku, procjene vještina za učenje, dio gdje kolege i ja radimo u kabinetu za razvojnu procjenu i podršku. Radi se psihološka procjena, procjena kognitivne i emocionalne sposobnosti. Tu su i savjetovanja – odgojno savjetovalište, programi vezane uz kockanje, logopedski kabinet. Bavimo se glasovno-jezičnim poremećajima, mucanjem, afazijama. Imamo i kabinet za senzornu integraciju gdje se radi procjena iz područja senzorne integracije s preporukama roditeljima kako raditi s djecom. Tu je i kabinet za motoričke poremećaje sa savjetima kako poticati djecu ako su neurorizična. Imamo i kabinet za oštećenja sluha gdje se radi na poticanju razvoja znakovnog jezika. Znači, sva su područja ostvariva.
Koliko vas je zaposleno, govorite o velikom broju ljudi?
– Tu je manji dio stalno zaposlenih stručnjaka i dio nastavnika. Svugdje rade nastavnici s fakulteta, stalno zaposleni i suradnici.
Kako se financirate?
– Roditelji sufinanciraju savjetovanje ili procjenu. To se financira jer imamo kolege koji su zaposleni preko Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali jednako toliko imamo zaposlenih kolega koji se samofinanciraju. Nemamo mogućnost zapošljavanja na proračun, pa je danas 5 stalno zaposlenih ljudi, a drugi su oslanjaju na vlastito samofinanciranje. Sad smo samoodrživi, ali bio je to hrabri potez, da čovjek sam sebi zaradi plaću, a da ljudi ne plaćaju astronomske cijene. Postojimo od 1997. godine i u početku nas je financiralo ministarstvo socijalne politike, plaćali su naš honorarni rad, ali s povećanjem potreba morali smo uvoditi sufinanciranje roditelja. Danas nam Ministarstvo financira materijalne troškove i jako smo zadovoljni na mogućnostima koje imamo i znanjima koja pružamo našim studentima.
