"Znam da ne vidim kako se netko smije, ali zato mogu čuti kako se netko smije i uživati u tome", tako o sebi, smiješeći se, govori Ivana Mitar. Ivana je 35godišnjakinja iz Splita, dopredsjednica Županijske udruge slijepih Split.
Odjevena u crveni sako, crne hlače, sa sunčanim naočalama, otvoreno priča o sljepoći koja joj je obilježila život. No i otvorila mnoge puteve uspjeha.
– Rođena sam 1990. i iz rodilišta sam bila otpuštena kao zdrava beba. No, roditelji su tada u dobi od osam mjeseci primijetili kako pogledom ne pratim sve kako bi trebalo i krenuli su pregledi... Utvrđeno je kako nije riječ o genetskom uzroku, u trudnoći se oči nisu razvijale. Mama je išla i u Rusiju no rekli su joj da tu nema pomoći, prepričava Ivana taj dio života.
Trebamo biti realni, moramo biti svjesni svojih mogućnosti. Važno je truditi se, ne odustajati.
U tim godinama njezina mama morala je posebno brinuti.
– Kad sam bila sasvim malena udarala sam u sve oko sebe. Od dvije i pol do tri godine nosim naočale i sasvim dobro sam ih prihvatila, kaže Ivana.
U vrtić nije išla jer su joj roditelji bili doma, no zato pamti školsko doba.
– U školi još nisam shvaćala koliki je moj problem, a u to vrijeme nije bilo ni pomoćnika u nastavi kao danas. No zato sam imala divnu učiteljicu Zdenku. Ona mi je sve dodatno pisala na papirima, šteta što mi je bila samo godinu dana... Mama mi je morala uvećavati tekstove koje sam morala čitati, brzo bih se umarala, prisjeća se školskih dana.
Djetinjstvo joj je prošlo kao i svakom drugom sretnom djetetu; odrastanje na selu, uz životinje, imala je svoju ekipu, uživala u igri s vršnjacima. Iz toga vremena ne pamti nijednu traumu. Bilo joj je jasno da ne može igrati sve igre, no to joj nije stvaralo velike brige.
U školi još nisam shvaćala koliki je moj problem, a u to vrijeme nije bilo ni pomoćnika u nastavi kao danas. No zato sam imala divnu učiteljicu Zdenku.
Diploma u roku, optimizam u srcu
Nakon srednje škole upisala je Upravno pravo, završila u roku, a zatim diplomirala za magistru javne uprave.
– Zbog svog invaliditeta nikada se nisam osjećala zapostavljenom, manje vrijednom, jednostavno sam shvaćala da mi za neke stvari treba više vremena. Trebamo biti realni, moramo biti svjesni svojih mogućnosti. Važno je truditi se, ne odustajati, čovjek se treba okretati onome što može raditi. Ako danas odlučiš da dan bude dobar, bit će, zaključuje svoju životnu poruku.
Optimizam koji pršti iz svake riječi prenosi na sve s kojima se sreće; kako u Županijskoj udruzi slijepih gdje uspješno radi na brojnim projektima, tako i izvan nje. Poznanicima i prijateljima s razlogom je uzor jer živi život punim plućima.
Hvala joj na upornosti i vedrini. Mnogi bi od nje trebali učiti o putu prema sreći.
