Reforma zdravstva nije samo pitanje Ministarstva, nje ne može biti ako to nije posao cijele Vlade, kaže prof. dr. sc. Davor Vagić, ravnatelj KBC-a Sestara Milosrdnica u Zagrebu.
To je stoga što, kako obrazlaže, reforma uključuje visoko suglasje apsolutno cijele Vlade, posebno njezinih resora kakvi su ministarstva financija, rada i socijalne skrbi i druga.
Ne očekivati odmah rezultate
Prof. dr. sc. Vagić kao dio ekspertne skupine koja i sudjeluje u njezinom oblikovanju, vjeruje da bismo trebali što prije u reformu krenuti jer je to nacionalni interes. Do kraja ljeta trebali bi na osnovu reformskih prijedloga na raspravu doći nužne zakonske izmjene koje su joj preduvjet, a nakon javne i saborske rasprave, jesen bi mogla donijeti njihovo usvajanje.
Ako se u to krene, a važno je da se krene što prije moguće po tim zacrtanim planovima, onda bismo mogli uhvatiti korak s promjenama od kojih će neke početi značajno mijenjati sustav i donijeti neka dugoročna rješenja. Neke su mjere suštinske, ali nije realno očekivati rezultate odmah. Kao primjer navodi centre izvrsnosti.
Znati tko, što gdje radi
Akreditacija bolnica, kaže prof. dr. sc. Vagić, sigurno je rješenje koje kao profesionalci za dobrobit bolesnika jako željno očekujemo. Treba se znati tko, što i gdje radi, kako radi i u kojim centrima se može raspodijeliti posao tako da ishodi liječenja budu značajno bolji. Što to između ostaloga donosi, mogu govoriti i kao onkološki kirurg na primjeru onkoloških bolesnika o kojima svi ovih dana dosta govorimo.
To znači da bi svaki bolesnik, bez obzira na to gdje živi imao jednaku priliku u sustavu, dobiti mišljenje multidisciplinarnog tima o najboljim protokolima liječenja bez obzira otkud dolazi.
Tada neće više biti situacija da se netko u jednoj ustanovi liječi drugačije nego u drugoj nego da omogućimo svim bolesnicima jednak pristup i optimalne mogućnosti liječenja.
Neka kratkoročna rješenja mogla bi se pokazati postepeno i kroz tri godine, ali da bi se to dogodilo prema Vagićevom mišljenju u reformu se mora odmah. Uz poštivanje svih postavljenih rokova.
Financiranje nije održivo
Nitko više ne spori da se zdravstvenim djelatnicima, a liječnici nisu jedini, ostavi mogućnost rada i privatno, ali da se kroz dio CEZIH-a i kroz posebne informatičke platforme objedine i podaci. I uvede malo više reda i transparentnosti o tome tko od zdravstvenih djelatnika što te koliko radi. To bi jednostavno bilo dio uređenog sustava, sugerira prof. dr. sc. Vagić. U KBC-u čiji je ravnatelj već i sada u dogovoru s HZZO-om u svim zavodima i klinikama imaju ambulantu koja radi popodne, neke tjedno, neke i svakodnevno, kao što i dijagnostika za koju postoje liste čekanja, a osobito ako su duge, radi i popodne. Za neke je djelatnosti i radilišta to moguće, za neke nije uvijek. Ako je jedna operacijska sala u rekonstrukciji otvara se druga i prilagođava radno vrijeme, ali ističe, nedostaje kadra, medicinskih sestara instrumentarki, anesteziologa na primjer.
Prof. dr. sc. Vagić također spada u mnoge koji ističu kako sustav financiranja bolnica po limitima nije održiv. Svi koji rade više od toga, stvaraju ono što zovemo gubicima, no da li je to gubitak ili dobitak ne samo za bolesnika, nego i vrsta investicije u zdravlje kao nacionalni resurs.
Planski prijelaz
– Ako se stvarno svi suglasimo da poštujemo rokove i plan reforme, pri čemu svatko ima svoju ulogu, ali je uloga Vlade RH ključna, mogli bismo dosegnuti primjenu jer u nizu reformi baš se primjena pokazala ključnom. Preobrazba sustava financiranja bi, ako primjena reforme počne brzo, u Hrvatskoj zaživjeti za 5 do 8 godina, s dugoročnim posljedicama. Njemački primjer pokazuje nam da se taj prijelaz kod njih dogodio planski i promišljeno kroz 6 godina. Ne ukidajući odjednom sustav bolničkih proračuna nego svake godine povećavajući dio financija za povećan broj pacijenata i obavljenih usluga, zaključuje prof. dr. sc. Vagić.
Naravno da ima i dijelova reforme koji su kratkoročno primjenjivi, ali preobrazba tako velikog sustava je proces, a ne niz jednokratnih koraka pa treba imati na umu da je važno početi i poboljšanja je realno očekivati postepeno.
Fragmentarna poboljšanja, a ne integrativna, ne mogu promijeniti sustav i njegovu temeljnu zadaću, bitku za bolesnika i njegovo izlječenje.
