Zanimljiva vremena: konferencijom za novinare nazivaju se skupovi na kojima se, doslovno je rečeno, „spontano“ okupilo stotinjak bolesnika, udruga, obitelji od čijih ovacija nisu mogla biti razjašnjena centralna novinarska pitanja riječkog slučaja. Pa valjda bi svaki bolesnik kojemu je doktor pomogao, kojemu vjeruje i u čiju se stručnost i odnos uvjerio – pohvalio i zahvalio se svom doktoru. I više od toga ako treba da bi podržali liječnicu kojoj vjeruju.
Samo što prije tog „spontanog“ skupa, nitko nije osporavao dobar odnos s bolesnicima, niti sumnjao u njihova najbolja iskustva s najdražom doktoricom, niti njezine kompetencije u onkološkoj struci.
Spontano i „spontano”
Samo bi šaljivdžije primijetili da se spontana okupljanja događaju nakon npr. konferencije za novinare, kada se čuje što se pričalo a što pitalo. Da se poslije tih konferencija šalju pisma potpore i podrške a ne donesu se spontano na skup koji je spontano okupio stotinu i više ljudi. Možda samo vremenu neprilagođeni umovi, misle, da se za okupljanja šalju pozivi, za presice samo novinarima, a kod „spontanih” okupljanja, na presice ne bane stotinu bolesnih, izliječenih, zahvalnih.
Optimisti bi pomislili da pacijenti ma koliko zahvalni pa i upućeni bili, možda ne znaju baš puno o tome koji sve propisi, zakoni, administracija, dokumentacija prate ili moraju pratiti svaki citostatik, svaki narkotik, svaki lijek a kamoli toksični citostatski. Dakle, posao se odvija i u dijelu koji pacijenti često ne vide i često ne znaju.
Koliko je milijuna?
Ljudi koji žele staviti fokus na 6 do 7 milijuna kuna vrijednih lijekova (jednom je rečeno isteklih, drugih put neisteklih) trebali bi sad čak pustiti po strani kabinete doktora, slike, darove, ma da su i galerije imali, a ne boce s rakijom kako je rekla jedna od organizatorica, jer i to udaljava fokus od biti problema.
Fokus je na činjenici kako da nitko na onome što ćemo zvati konferencijom, skupom, spontanim okupljanjem, ili kako vam drago, čudno, baš onkoloških bolesnika koji su jedna od najranjivijih skupina, pojma nema je li u skladištu bilo gotovo milijun eura, ili nije, kako su tamo dospjeli, a da nitko za to ne zna?
Kada ćemo doznati službene rezultate?
Ne zna uprava Klinike, ne znaju organizatori skupa, uprava KBC-a i policija zna, ali tko će normalan tražiti odgovor iz istrage iz koje je ponešto, eto, kako to obično biva, procurilo.
Samo naivni poput mene, misle da je ono što je procurilo 5 posto onog što se nije reklo.
Neizlječivi naivac i „šaptač” metastazama
Kao neizlječivi naivac i samozvani sedmogodišnji „šaptač” metastazama, pitam se: Zar je moguće podmetnuti citostatike i zasad službeno nepotvrđene narkotike, krivotvoriti dokumentaciju, i sve to staviti – službeno je rečeno s Klinike – u jednu jedinu kutiju, a da nitko na Klinici to ne zna. Iako je to, kako smo čuli, službeno skladište.
Nemoguće je licitirati s citostaticima, a navodno i s narkoticima, na tržnici. Unijeti to u bolnicu gdje se upiše svaki lijek, strpati u kutiju i podmetnuti unatoč svim zakonima, od Ministarstva zdravstva i policije, od KBC-a i centralne ljekarne. I to 6 godina, gle čuda, nabralo se oko milijun eura. Pa to je enigma jednaka krađi Mona Lise, ali nismo u Louvreu, zaboga! Mi smo u jednoj jedinoj bolnici koja je riječka bolesnička sudbina. A sudbina onkoloških bolesnika u Hrvatskoj žalosno je poznata. Čast svima koji pomiču granice tih čemernih sudbina.
Što država kani?
Osim ako država ne kani aktivirati sve mehanizme koje ima. Ili da se spere ljaga s tri izvanredna otkaza, ili da se odgovori na pitanja: Kolika je bila stvarna vrijednost nađenih lijekova i materijala? Koliko je bilo citostatika? Kome su bili namijenjeni? Koliko je bilo ili nije bilo isteklih? Kako su tu dospjeli tako da ih se Klinika u 6 godina nije mogla riješiti? Koliko je to spašenih života? Koliko je to života uopće? Koliko traje bolesnički put do lijeka, povjerenstva, koliko njih ga treba? Ili ove nitko ne treba? Zar je nemoguće poredati činjenice da zvuče argumentirano, da su dokazive, da imaju pisani trag?
Trebamo argumente a ne spletke
Mržnja, osvete, lobiji, podmetanja, ljubomora, pustimo zaboga sve to onima koji se preko toga razračunavaju, neka ih zakoni raspletu, nek se tuže, sude, vrijeđaju to je mimo fokusa ove afere. To samo vrijeđa one marne entuzijaste koji odolijevaju svemu usprkos, izvan očiju javnosti ili jednostavno, rezignirano odu.
Kao što je mimo fokusa ove afere, iskustvo mnogih bolesnika koji se nisu spontano okupljali nego su čamili u izbama, vadili zadnje novčiće ili cjeloživotne ušteđevine, vukli se sa svojim metastazama uzbrdo, pješke, po katovima, zgradama, izgubljeni u labirintu svojih strahova. Čekali dijagnostiku 5, 8 ili 10 mjeseci. Dok parkiralište oko bolnice na sat košta 10 kuna kao da se iz luksuza tu dovoze. Ako uopće imaju koga da ih doveze.
Gdje je hrabrost oko sudbine očajnika?
Gdje je ta hrabrost, gdje su bile te konferencije kad su ljudi umirali, bježali i rasprodavali imovinu da se liječe, kad lijekova ovdje nije bilo na listama, kad se potajice među bolesnicima pričalo da postoje neki lijekovi negdje, ali nema bolnica je siromašna, nema. Samo su dva liječnika proteklih 40 godina digla glas da nemaju terapije za liječenje pacijenata. Jedna od njih bila je pokojna i zbog istupa smijenjena prof. dr. Marija Petković jer je rekla da nema citostatika za pacijente. A prije toga zbog nedostatka terapije za AIDS bolesnike javno je progovorio prof. dr. Miro Morović, tadašnji šef Infektologije. Dakako da je smijenjen. Konformizam mu je stran i danas. Utoliko je bliže struci.
Konformizam i šutnja jednake su sudioništvu. Delikt šutnje možda je najgori oblik konformizma. Dakle, svatko ima izbor, svatko prema znanju, informacijama, iskustvu.
Budala do kraja
Ma nije uopće problem što čovjek koji ima informacije, nešto zna i osjeća ogromnu odgovornost da to kaže, podijeli, iz ljudske etike i profesionalne odgovornosti, može biti proglašen naivnim, zločestim, budalom.
Problem je kad se od ljudi koji nešto otkriju, znaju, žele reći, ma gdje bili, očekuje da ostanu budale do kraja.
Problem je kad se iz zahvalnosti i spontanosti, iz osjećaja ponosa i na ono što se ne zna, plješće. A krivci su glasnici, i oduvijek su bili.
Sve će bolesnici platiti
Ali, sve će to bolesnici platiti.
Istina nikad nema jedno lice. Svatko ju može interpretirati kako želi. I pozicije su različite. To je vrsta izbora. Kao što je zabijanje glave u pijesak vrsta izbora. Legitimno je. Nije etično.
Ali u javnoj ustanovi, u državi kojoj zdravstvo daje legitimitet, u kojoj se život može dobiti i izgubiti, nadležne institucije su nam sad dužne argumente. Ako već toliko toga plaćamo i povrh, kupujemo sami. Ne jednom. Godinama.
Nema se para? Pa uvijek se može zagrebati u džepove bolesnika, oni će već naći.
Čak i iz svog očaja i jada ,oko kojeg se nitko ne okuplja, a najmanje spontano i kojima nema tko da plješće.
