(Ne)otpornost djece i mladih u vrijeme krize, naziv je predavanja prof. Gordane Keresteš na netom održanoj 29. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa. Profesorica Keresteš redovita je profesorica razvojne psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Iza nje je više od 70 znanstvenih i stručnih radova iz područja razvojne psihologije.
Što govore podaci o otpornosti djece i mladih u vrijeme krize?
Otpornost definiramo kao sposobnost dobrog funkcioniranja i prilagodbe u teškim uvjetima. Rezultati istraživanja prilagodbe djece i mladih u raznim vrstama kriza pokazuju da većina djece i mladih, oko 80 posto, uspjeva dobro funkcionirati u teškim okolnostima te ih možemo smatrati psihološki otpornima. Međutim, nezanemariv broj djece, oko 10-20 posto, u kriznim situacijama ima teškoće u funkcioniranju i psihosocijalnoj prilagodbi.
Ta su djeca neotporna na rizike, stresore i traumatska iskustva koji su sastavni dio kriza. Kao što sam istaknula u svom predavanju na 29. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa, jako je važno razumjeti da ono što neku djecu čini otpornom, a drugu neotpornom, nisu samo njihove osobne karakteristike. Obilježja okoline u kojoj djeca odrastaju također ih čine otpornom ili neotpornom. Pri čemu okolina njihova odrastanja obuhvaća neposredne kontekste kao što su obitelj, dječji vrtić i škola, ali i šire društvene sustave poput obiteljske i obrazovne politike.
Kako „teške“ vijesti (o pandemiji, potresima, ratu) utječu na djecu i mlade?
Vijesti o kriznim događajima djeci mogu biti izvor stresa i djelovati na njih uznemirujuće. Takve vijesti nemaju jednak utjecaj na svu djecu. Primjerice, djeca različite dobi razumjet će ih različito. Njihovo će razumijevanje u velikoj mjeri ovisiti i o tome kako će događaje prikazane u vijestima tumačiti i doživjeti njihovi roditelji i druge bliske osobe. Djecu nije poželjno izlagati uznemirujućim vijestima, pogotovo mlađu koja ih ne mogu dobro razumjeti. Stariju djecu nemoguće je u potpunosti zaštititi od takvih vijesti. A takvo potpuno zaštićivanje nije ni poželjno te bi, na neki način, predstavljalo uskraćivanje prava na informiranost o događajima koji su za njih relevantni. No, iznimno je važno da odrasli provjere kako su djeca doživjela takvu vijest. Da im pomognu razumjeti je i da im pruže osjećaj sigurnosti.
Trebaju li djeca uopće išta znati o krizama poput rata u Ukrajini, inflaciji i cijenama goriva, kako im to objasniti te kako ih zaštititi?
Djeca imaju pravo biti informirana o događajima koji su za njih relevantni. Skrivanje istine od njih i pokušaj potpune zaštite od nepoželjnih događaja u suvremenom svijetu nisu ni mogući niti poželjni. Naravno da sasvim mala djeca ne trebaju o tome ništa znati jer ne mogu razumjeti događaje izvan svojeg neposrednog iskustva. Starija djeca se u velikoj mjeri međusobno razlikuju u interesu koji imaju za događaje na širem društvenom planu i njihovu informiranost treba prilagoditi njihovom interesu. Adolescencija je razdoblje u kojem većina djeca počinje imati interes za šire društvene događaje i razvija kritički pogled prema njima. Jako je važno s adolescentima razgovarati o društvenim zbivanjima i krizama i omogućiti im da izraze svoje misli i osjećaje o njima.
Kako laik roditelj može zaključiti je li mu dijete otporno ili nije na takve okolnosti?
Djetetova otpornost ili neotpornost na krize vidljiva je u njegovom ponašanju i svakodnevnom funkcioniranju. Neočekivane, nepoželjne ili nagle promjene u djetetovom ponašanju mogu biti pokazatelj teškoća u prilagodbi. Mlađa djeca se u kriznim situacijama mogu početi protiviti odvajanju od roditelja. Školska djeca mogu imati teškoće u koncentraciji na školske zadatke i učenje. A adolescenti mogu odbijati kontakte s drugima, biti potišteni i bezvoljni ili pak razdražljivi i agresivni. Roditelji s djecom trebaju razgovarati o tome kako se osjećaju i doživljavaju kriznu situaciju. Pri čemu je važno da roditelj sluša dijete, a ne da mu „propovijeda“. Ako su roditelji zabrinuti zbog ponašanja svog djeteta trebaju potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje djece.
Trebamo li skrivati emocije zbog raznih stresnih događaja pred djetetom?
Mnogi roditelji misle da pred djecom trebaju skrivati svoje emocije. Pogotovo one neugodne, kako bi pokazali da se dobro nose sa zahtjevima života. Međutim, takvim skrivanjem autentičnih emocionalnih reakcija djeci uskraćuju prilike za učenje o emocijama i nošenju s njima. Ako dijete vidi roditelja kako plače, najbolje što roditelj može učiniti je da mu objasni zbog čega plače i što će učiniti da mu bude bolje. Na taj način dijete će naučiti da svi plačemo kad nam je teško. Da je plakanje u redu i da postoje načini na koje si možemo olakšati tešku situaciju.
