Slikovnica Lanina škola bit će predstavljena u Zagrebu 25.svibnja u Biblioteci Milana Ogrizovića u 18 sati. Mirna Brođarac rano se osamostalila i odvojila od obitelji, danas studira i živi u studentskom domu, jedinome koji smještaj omogućava osobama s invaliditetom.
Kada si i zbog čega došla u Zagreb i kako ti je bilo odvajanje od obitelji?
-U Zagreb sam došla 2007. godine zbog pohađanja srednje Ekonomske škole u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava. Odvajanje od obitelji bilo je nužno zbog mog osamostaljenja, ali nam je svima teško palo. Roditelji su požrtvovni i teško su prihvatili moju želju da živim bez njih kako bih svima dokazala da mogu više nego što izgleda, ali su naposljetku popustili i pustili me da idem svojim putem. Danas se svi slažemo da je to bila dobra odluka.
U kojim područjima si se školovala?
-Nakon završetka srednje škole obrazovanje sam nastavila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Završila sam dvopredmetni studij Komparativne književnosti i Kroatistike (nastavnički smjer) i jednopredmetni studij Bibliotekarstva. Trenutno sam na poslijediplomskom doktorskom studiju Informacijskih i komunikacijskih znanosti.
Kako si upoznala Dženitu i Lanu Lazarević?
-Voljene Lanu i Dženitu upoznala sam 2010. godine u KB-u Dubrava gdje smo Lana i ja boravile zbog operacija kralježnice. Lana mi se automatski uvukla pod kožu jer od svakog mjesta na kojem se nađe svojom vrckavošću, znatiželjnošću i upornošću napravi prostor prepun ljubavi i volje za životom. Tada majušna djevojčica s bolovima se nosila puno hrabrije i snažnije od mene.
Kako si došla na ideju napisati slikovnicu?
-Slikovnica je plod kombinacije moje želje da djeci sličnoj meni podarim lik s kojim se mogu identificirati jer smatram da se u identifikaciji krije najveća moć književnosti i sudjelovanja u EU projektu “Every story matters” na kojem je nas šest stvaralo inkluzivne priče za djecu i mlade. Svi govorimo različitim jezicima pa smo imali pisca mentora koji nas je vodio kroz proces pisanja na našim materinjim jezicima. To je također jedan oblik inkluzije. Olja Savičević- Ivančević bila je moja mentorica. Tako je došlo do naše suradnje. Poznavati, voljeti i učiti od tako uspješne autorice i divne zabavne osobe je povlastica.
Tako si ostvarila suradnju s Oljom Savičević Ivančević, a slikovnica je objavljenja u nakladi Ljevak?
-Suradnju s Nakladom Ljevak dugujem Petri Ljevak čija je kreativna udruga Mediaart International hrvatski partner na ESM projektu. Priča joj se jako svidjela na prvi pogled pa ju je odnijela u nakladu. Ondje su procijenili da je priča važna jer su takva djela u hrvatskoj književnosti rijetka i to je bilo to.
Gdje si smještena u Zagrebu i na koji način si ostvarila svoja prava?
-Smještena sam u studentskome domu Stjepan Radić. Taj dom je jedino mjesto na kojem je osigurana pomoć studentima s invaliditetom pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Uslugu 24-satne asistencije rade djelatnici zdravstvene ustanove Ćorluka, a financira Sveučilište u Zagrebu. Ta usluga nam omogućava najsamostalniji mogući život i bilo bi dobro da je omogućena i u drugim domovima u Zagrebu jer bi se tako povećao smještajni kapacitet za studente s invaliditetom. Zapravo, idealno bi bilo kada bi u svim većim gradovima u RH postojali studentski domovi s određenim brojem prilagođenih spavaonica i osiguranom uslugom 24-satne asistencije. Tada OSI ne bi trebale sanjati o Zagrebu kao o New Yorku i mogle bi napraviti pozitivnu razliku u svojim rodnim mjestima.
Izvrsno je što se OSI u današnje vrijeme mogu obrazovati, ali sustav nas nakon završetka obrazovanja prepušta samima sebi. Ne postoji mjesto na kojem bi OSI mogle živjeti samostalno uz osiguranu podršku i privređivati te tako vraćati dug društvu za koje mnogi tvrde da ga iskorištavamo jer dugo studiramo.
Promjena Pravilnika
Bole me takve tvrdnje jer shvaćam da ljudi ne razumiju da u ovako postavljenom društvu mi nakon završenog fakulteta, nemamo izbora i moramo se vratiti kući k roditeljima koji polako ulaze u godine i ne mogu se više skrbiti o nama kao prije. Nalazimo se u krajnje nezavidnoj poziciji za koju društvo nema rješenja, štoviše promijenio se Pravilnik o stanovanju u studentskim domovima.
Prema novim odredbama, RH financira samo jedan studij i dopušteno je biti u domu samo za vrijeme njegova trajanja. Svako dodatno obrazovanje moramo sami financirati i nemamo pravo stanovati u domu. Dakle, bolje prolaze oni koji upisuju studije i ne završavaju ih nego mi koji ulažemo puno truda u obrazovanje.
Država nas još nije izbacila iz doma, zahvaljujući pomoći GI Pomozimo djeci s invaliditetom. Nadamo se da ćemo prije nego što se to dogodi uspjeti utjecati na vladajuće da nas podrže i da zajedno pokušamo sustavno riješiti problem smještaja OSI nakon završetka obrazovanja. Kada se to dogodi, bit će postavljeni temelji za trajnu i konkretnu inkluziju.
Trenutačno si na doktorskom studiju, što planiraš po završetku?
-Tek sam krenula s doktorskim studijem. To je najambiciozniji izazov u koji sam se ikad upustila. S obzirom na ozbiljne respiratorne probleme s kojima se često suočavam zasad nemam plan, samo nadu da ću nastaviti disati dovoljno dugo da ga uspijem završiti.
