Čak stotinu EU milijuna eura „čeka” hrvatske poteze za zdravstvo. Rasprava o reformi kao da je također bila na godišnjem. Nije da je hrvatsko zdravstvo ljetovalo nego je priču o nekim sistematičnim potezima u drugi plan bacio niz nesretnih događaja i afera. Jedna je od njih bez sumnje situacija s riječke onkologije koju smo spomenuli u razgovoru s prof. dr.sc. Romanom Jerković. Kao zastupnica u Europskom parlamentu prof. Jerković članica je posebnog odbora za borbu protiv raka koji stoji iza nedavno usvojenog izvješća Europskog parlamenta o jačanju Europe u borbi protiv raka. Stoga je prirodno ovaj razgovor započeti upravo temom onkologije.
Prof. Eduard Vrdoljak u jednom našem razgovoru rekao kako ćemo rezultate ulaganja u onkologiju vidjeti za pet do deset godina. I ponovio da se potpunom implementacijom Nacionalnog plana protiv raka može spasiti više od pet tisuća života godišnje.
Kolega Vrdoljak je neosporan autoritet čak i izvan granica koji izuzetno dobro poznaje cjelokupnu situaciju u hrvatskom zdravstvenom sustavu i treba mu vjerovati. I sama mislim da kad bismo danas ozbiljno zasukali rukave i krenuli s implementacijom našeg Nacionalnog plana, koji je izvrstan dokument, da bismo za deset godina bili tamo gdje je danas Danska. Nažalost, Nacionalni plan za sada je samo mrtvo slovo na papiru. I nitko ne zna zašto se čeka s Akcijskim planom i implementacijom, a problemi se gomilaju.
Zdravstvena reforma se najavljuje godinama, ali nije još ni raspravljena, a kamoli da je u praksi na vidiku. Dodatno otežava situaciju činjenica da se u dvije godine pandemije korone povećao broj oboljelih od raka. A mnogo je onih kojima nije na vrijeme pružena adekvatna pomoć odnosno liječenje. Sustav će dodatno opteretiti i oni pacijenti kojima se tijekom pandemije nije na vrijeme dijagnosticirao karcinom. Dakle, naši napori trebali bi biti usmjereni i na pripremu na budući pritisak na zdravstveni sustav do kojega će neminovno doći zbog propuštenih dijagnosticiranih slučajeva. Prekasno se u Hrvatskoj otkriva rak, pa smo zbog toga po smrtnosti oboljelih od raka u samom EU vrhu.
Također, veliki je problem što se za implementaciju čekaju novci EU fondova koji dolaze u određenom periodu i za samo određene projekte. Na konferenciji na temu ishoda onkoloških pacijenata koju sam organizirala u lipnju u Zagrebu upravo je prof. Vrdoljak iznio podatak da je RH za uspostavu nacionalne onkološke mreže i nadogradnju radioterapijske mreže dobila 100 milijuna eura iz fondova.
Ti milijuni nam mogu propasti?
S nama je sve moguće. I da uspijemo u tome, to je kap u moru. U ovom trenutku je ključno definirati probleme koji zahtijevaju hitnu reakciju. Ono što je važno naglasiti kod sredstava iz EU fondova je da se njihova raspodjela vrši prema točno određenom planu i rasporedu. Kao primjer ću uzeti upravo sredstva osigurana Programom EU za zdravlje. Pet milijardi eura, koliko je programu dodijeljeno, troši se tijekom proračunskog razdoblja od 2021 do 2027. Svaka od tih godina ima svoj radni plan odnosno unaprijed točno određenu svotu koja će se trošiti za svako unaprijed određeno područje.
Primjerice, može se dogoditi da se ove godine za uspostavu nacionalnih registara otpušta ‘samo’ 20 milijuna, a 2025. će se otpustiti 200. I što se sad događa, Hrvatska, ukoliko ne odvoji vlastita sredstva za uspostavu nacionalnog registra za praćenje ishoda liječenja mora čekati do 2025. da bi dobila sredstva za nešto što je trebalo biti napravljeno još davno.
Ovo je samo primjer kojim želim objasniti kako fondovi funkcioniraju te da se ne možemo oslanjati samo na njih ukoliko želimo spasiti svoj zdravstveni sistem.
Za neke poteze nije nužan ni novac. Barem ne veliki novac. Recimo, zašto nisu u svim ustanovama koje se bave onkološkim liječenjem ustanovljeni multidisciplinarni timovi?
Da, ali nema političke volje i ne sluša se struka. Bitno je zadovoljiti formu. Važno je da možemo reći kako imamo Nacionalni plan, a to što on već dvije godine stoji u nečijoj ladici to je manje važno. Ministra uopće ne brine što je Hrvatska među pet država s najgorom stopom preživljenja od karcinoma. I zašto je to tako? Neovisna EU institucija OECD je dala ocjenu zdravlja nacije u RH čiji je očekivani životni vijek tri godine kraći od europskog prosjeka. Jedan od razloga tome je što imamo jednu od najviših smrtnosti od raka u Europi. Imamo iznimno nezdrave navike života vezane uz pušenje, prehranu, tjelesnu neaktivnost i konzumaciju alkohola.
Stope pušenja kod odraslih su jako visoke, a kod mladih su u porastu. Isto vrijedi i za konzumaciju alkohola. Više od trećine građana boluje od kroničnih bolesti, gotovo četvrtina odraslih je debela. Ovo su ozbiljni javnozdravstveni problemi kojima se pripisuje 44 posto svih smrtnih slučajeva. Da sam ministar iste bih sekunde započela s javnom kampanjom za zdrav život jer je to najisplativija dugoročna strategija za suzbijanje karcinoma.
Mi u prevenciju ne ulažemo apsolutno ništa. Naši građani imaju zabrinjavajuće nizak stupanj zdravstvene pismenosti što direktno utječe na ishode liječenja. Uz ovaj problem, kao što ste spomenuli, nedostaju multidisciplinarni timovi, nema kvalitetnih baza onkoloških podataka, nemamo dovoljno sofisticirane opreme i, konačno, nitko ne prati ishode tj. rezultate liječenja.
Nijedan sustav koji ne prati i ne evaluira svoje rezultate ne može biti uspješan, ni financijski niti u ishodima liječenja. Djeluje kao da je ministar dignuo ruke od svega pa se pitam koliko nama uopće EU može pomoći. U Hrvatskoj već godinama gledamo apsolutni izostanak vizije, odgovornosti i upravljanja. To je uzrok svih problema, a mi se stalno bavimo posljedicama. I to neuspješno.
Da, i laik može nabrojati probleme u zdravstvu. Vjerovatno je ljudima dosadilo slušati jedno te isto. No, budimo fer i kao novinarka ne mogu ne reći da puno te jedne te iste priče koju slušamo ide iz pojedinačnih interesa. Pa i kad se nešto pokuša promijeniti, uvijek je netko protiv odnosno protiv nečijeg interesa. Ne može li zdravstvo postati konačno nadpolitičko i nadinteresno pitanje?
Zdravstvo je jedan od ključnih stupova društva. Nije normalno da se dolaskom novog ministra, kojoj god on stranci pripadao, ide u novu reformu zdravstva. Ni sama ne znam broja reformama o kojima sam raspravljala u Saboru kao da smo prebogata zemlja pa si to možemo dozvoliti. To je toliko važno društveno pitanje da se u reformu ne ide ako ne postoji opći konsenzus oko toga kakvo nam zdravstvo treba, kakve promjene želimo, gdje želimo biti za 10, 20 godina, koje ključne probleme moramo pod hitno riješiti, na koji način. Kad smo postigli dogovor oko toga ministar ima obvezu nastaviti tamo gdje je njegov prethodnik stao. U zdravstvu i medicini ne smije biti improvizacije. Ministar je dužan rješavati probleme. Ako ministar zadužen za resor ne zna ili ne želi ili nema vizije mora otići.
Profesorica ste na riječkoj Medicini, a upravo iz tog grada nedavno je stigla tužna priča o onkološkim lijekovima, da tako skratim, u podrumu.
Raspolažem samo s informacijama iz medija, ali to je toliko čudna i apsurdna situacija da mi je uopće teško povjerovati da je tako nešto moguće. Sklona sam vjerovati da je sustav nakaradan i neracionalan. Pitam se što se dogodi s lijekovima nakon što ih je Povjerenstvo odobrilo na ime i prezime pacijenta, a pacijent npr. ne dođe na terapiju? Ili kada se terapija ne završi zbog npr. smrti pacijenta ili zbog razvoja komplikacija tijekom terapije? Već danima tražim odgovor da li se ti lijekovi mogu vratiti u sustav i upotrijebiti za nekog drugog pacijenta. Čini se da ne. Ako je to točno – takvog rasipanja novca nema nigdje na svijetu.
Kolegica je radila upravo taj aspekt ove teme. Put lijeka kroz bolnicu. Čini se da tek pojedine imaju razrađen sustav.
Da, ali ako postoji i jedna jedina bolnica koja je sustav organizirala na učinkovit i racionalan način to samo znači da je moguće i da nekoga (mnoge) nije briga što se u sustavu događa. E, to je naša boljka na svim razinama. Odgovornost, čija je? Ničija. Idemo dalje… Ili slučaj ne odaziva na probir za rak debelog crijeva. Odaziv je 15 posto. Čija je to odgovornost? Ministar ne misli da je njegova.
Uz sve probleme za taj slučaj ne može se okriviti needucirane građane jer je taj probir tako kompliciran i nepraktičan da se čudim i tih 15 posto da se odazove.
Uspostava i organizacija kvalitetnog nacionalnog programa probira jako je kompliciran proces no postoje uspješni primjeri dobre prakse. Ono što je takvim, uspješnim, programima zajedničko je to što su uspjeli doprijeti do ciljane populacije. U pravu ste, zdravstvena pismenost je u Hrvatskoj jako niska pa stoga ovako mali odaziv ne čudi. Međutim, na onima koji provode program je da senzibiliziraju javnost i svojim kampanjama osiguraju odaziv rizičnih skupina.
Takav primjer je Nizozemska s odazivom od čak 70 posto. Vrlo slično je i s programom probira na rak vrata maternice Finci provode već više od 50 godina, a kod nas je obustavljen još 2016. godine. Kod njih se teret ove bolesti smanjio za 80 posto pa im je tako rak vrata maternice postala rijetka bolest. Znamo da nijedna žena u 21. stoljeću ne bi smjela umrijeti od tog raka jer je najpreventabiliniji karcinom koji postoji. Dovoljno je da pogledamo podatke Slovenije. Njihov probir za rak debelog crijeva i rak vrata maternice bilježi 70 posto. Ako oni mogu zašto mi ne možemo?
Uz niz upravo onkoloških tema i na temelju našeg novinarskog rada predložili smo i intenzivno radimo na zdravstvenoj pismenosti te inicijativu Nacionalnog dana preživjelih od raka. Motivirane upravo tolikim sudbinama o kojima se ne misli dovoljno. Europski plan protiv raka sadrži smjernice i za preživjele od raka?
Europski plan za borbu protiv raka se jednim poglavljem bavi isključivo time. Radi se o vrlo važnom poglavlju kojemu je cilj između ostalog poboljšati komunikaciju između doktora i pacijenta. Odnosno uspostaviti praćenje zdravstvenog stanja pacijenta nakon izliječenja ili tijekom uzimanja terapije. Vrlo često pacijenti imaju osjećaj napuštenosti, primi terapiju, ode kući i to je to. Nemaju osjećaj da se o njima netko brine, da ih prati…
Ovo nije kritika liječnicima, znamo kako je sutav postavljen i koliko je teško u njemu funkcionirati. Mi zastupnici u EU parlamentu dugo smo se borili da se preživjelima od raka omogući tzv. pravo na zaborav. Nismo uspjeli. Primjerice pri dizanju kredita onkološki pacijenti i preživjeli od karcinoma imaju manju šansu i lošije uvjete upravo zbog svoje bolesti. Zato smo se borili da preživjeli u financijskom smislu dobiju pravo na zaborav, odnosno da banke više nemaju pravo uzimati u obzir bolest od koje su se izliječili prilikom ocjenjivanja njihove kreditne sposobnosti.
Nacionalni dan je upravo tome komplementaran. Takve situacije su strašne i nepoštene prema ljudima koji se bore ili su se izborili s tako teškim bolestima. A tu je još i psihološki aspekt koji, ne samo kod onkoloških pacijenata nego je generalno dodatno narušen kroz pandemiju. Ni tu nam brojke nisu na ponos.
Mentalno zdravlje već je neko vrijeme u fokusu Europskog parlamenta. Nažalost, kod nas se o tome ne priča previše. Kao da mentalno zdravlje nije preduvjet sveopćeg blagostanja i zdravlja. Pandemija je problem mentalnog zdravlja samo još dodatno aktualizirala i potencirala. Broj suicida među mladima je u cijeloj EU u porastu. To je alarm na akciju i treba prepoznati kao zajednički problem i brigu.
Osobno kao zagovaračica europske strategije mentalnog zdravlja sudjelovala sam u izradi skupa preporuka koje pozivaju na sveobuhvatnu i ambicioznu strategiju mentalnog zdravlja na razini Europske unije. Moje preporuke odnose se na važnost ranog otkrivanja problema mentalnog zdravlja, posebno onih koji se odnose na zlouporabu alkohola, droga i obiteljsko nasilje. Kao i osnaživanje uloge obitelji u provedbi i evaluaciji usluga mentalnog zdravlja za djecu i odrasle. Također, moramo uzeti u obzir profesionalni kontekst i unaprijediti ponovno uključivanje liječenih od mentalnih poremećaja u zajednicu i radno okruženje, ali i okolišne čimbenike budući da uskraćivanje prava na siguran, čist i održiv okoliš dovodi do pogoršanja fizičkog i psihičkog zdravlja.
Zdravlje je sve više u središtu pažnje Parlamenta i Komisije. Odobren je nikad veći, rekla bih povijesni, budžet za zdravlje Europljana. Program Europa za zdravlje je pet milijardi eura. Inicijativa o osnivanju Europske zdravstvene unije je prihvaćena. Ovo je generacijska prilika i za RH kada možemo učiniti jako puno za blagostanje naših građana i građanki.
